Zemlja pamti sve

Ljevica u Hrvatskoj ne shvaća stvarnost. Ona to čak i ne pokušava, nego je izobličava po mjeri svojih fikcija. Pritom se iza ideoloških, svakako metapolitičkih pogleda na povijest, sadašnjost i projekcija za budućnost upinje zaklanjati svoju spoznajnu nesposobnost i duhovnu nezrelost. No ideologija više nije moćan štit, niti su mase iza njega znatne pa je simulakrum stvarnoga života teško moguć. Zato se treba zadovoljiti i malim – to zna biti tako utješno.

Milan Mladenović – zlorabljen u ideološke svrhe

Prijedlog za imenovanje ulice u Zagrebu po srbijanskom, točnije jugoslavenskom, rock-glazbeniku Milanu Mladenoviću jedna je od sjajnih ideja ljevice u Hrvatskoj. Nazivi ulica nose imena ljudi koji su u pojedinom narodu, sredini, gradu ili mjestu ostavili trag, ostvarili utjecaj, imali zasluge i zadobili sjećanje na razini povijesnoj ili kulturološkoj. Ekatarina Velika ne zadovoljava nijedan sličan kriterij da bi bilo kao rock-grupa, bilo kao pojedinci dobili ulicu u Hrvatskoj. S time nema nikakve veze što su oni bili srbijanski glazbenici. Dapače, ljudi iz EKV-a, odrastajući u obiteljskom, socijalnom i političkom okruženju konstruiranog jugoslavenstva, smatrali su sve jugoslavenske teritorije svojom domovinom, a svoju nacionalnu i kulturološku pripadnost određivali su kao jugoslavensku. Na stranu što je i ta pripadnost bila fikcija, za njih je, kao i za mnoge druge, bila stvarna. To je bilo razumljivo i nema ničega zazornoga u tome. Problematično je što je i danas za mnoge ta fikcija stvarnost ili, barem, nostalgična predodžba.

I danas EKV kulturno pripada svim jugoslavenskim prostorima, možda podjednako i Beogradu i Zagrebu. Pritom je potpuno nerelevantno mjesto rođenja pojedinoga glazbenika ukoliko on sam tu vezu nije naglašavao, tim više što je grad u kojem su se za vrijeme svog udomljivanja po Jugoslaviji jugoslavenske časničke obitelji skrasile bio određen mjestom prekomande, a ne vlastitim životnim izborom. Da, EKV su bili važni stvaratelji umjetničkog rocka u Jugoslaviji; njihova glazba i stihovi nisu danas manje duboki ni manje umjetnički snažni; da, oni su, utjecajem svoga glazbenog i poetskog stvaranja, za mnoge, pa i za mene osobno, bili i ostali dio duhovnoga habitusa; da, oni su sudjelovali u proturatnom aktivizmu 90-ih godina i pisali poeziju protiv srbijanskog militarizma i ekspanzionizma; da, oni su reagirali na granatiranje Dubrovnika i Sarajeva, da, oni su, bez obzira na gubitak duhovnog oslonca i ulazak u slijepu ulicu narkomanske ovisnosti, bili časne osobe i sjajni umjetnici.

Ipak, ljevica u Hrvatskoj trebala bi ostaviti EKV na miru. Teško je zamisliti da bi oni pristali da ih se zlorabi u ideološke i političke svrhe. Ovim prijedlogom ljevica u Hrvatskoj oskvrnjuje u prvom redu umjetnost jer umjetnost nadilazi političke, nacionalne i osobne ograde i nije vlasništvo nijedne skupine ljudi, političke opcije ili svjetonazora. No jednako kao što EKV ne pripada samo hrvatskoj ljevici, tako ni Zagreb, ni novija hrvatska kulturna povijest, nisu vezani uz EKV. Naime, umjetnost nije jedina stvar koju tim svojim prijedlogom oskvrnjuje ljevica u Hrvatskoj. Hrvatska nacija tek radi na vrednovanju i afirmaciji vlastite kulturne povijesti, što joj je istom u 21. stoljeću u punoj mjeri osigurala konačno ostvarena nacionalna politička sloboda. Ne dopuštajući da se s vremenom iskristaliziraju kulturne vrijednosti iz razdoblja komunističke jugoslavenske države, namećući vrijednosti i ideje koje nisu doista nacionalno relevantne, u najboljoj tradiciji jugoslavenskih komunista ljevica u Hrvatskoj ponovno upražnjava politički i kulturni barbarizam nad hrvatskom nacijom. Jedan od notornijih primjera urbani je snobizam bez pokrića kojim se neprirodnost svojih ideološki ograničenih percepcija stvarnosti pokriva(la) prezirom prema pučkom lirskom stvaralaštvu, starovjekovnoj nacionalno-herojskoj ikonografiji i teškom etnorocku Marka Perkovića. A još je u stihovima Boe 90-ih godina umjetnički i rokerski izražena prirodna, duboka i neraskidiva povezanost između krvi individualnog života, njegova naroda i zemlje u egzistencijalno dramatičnom vremenu.

Borba za kulturne vrijednosti samo je surogatna djelatnost za regresivnu borbu za (retro)aktivnu afirmaciju ideja političkih koje su povijesno poražene, prevladane i u hrvatskoj naciji prepuštene zaboravu. Samo još ljevica u Hrvatskoj živo miriše na njih.