Zbog globalizacije ugroženo 5000 jezika!

Hrvatski jezik u Ustavu je određen kao službeni jezik RH, no trgovci ruše Ustav, jer nema zakona o jeziku koji bi propisivao „doziranu“ uporabu anglizama u javnim prostorima. Ustav govori jedno, no Trgovački sud svejedno upisuje u registar sva imena tvrtki. Postoje samo protesti, no nema provedbi zakona za očuvanje hrvatskoga jezika, jezika kojim govori oko sedam milijuna ljudi

Govoreći o globaliziranom jeziku, o našem „slikovnom i mucavom vremenu“, Ante Stamać je uništavanje tradicije definirao s pjesničkom nostalgijom: „Tko napusti materinski jezik, zapada u pustošnu prozu svijeta, odatle u ljudsku šutnju.“ U pustošnoj prozi svijeta doista živimo i kada hodamo ulicama i trgovačkim centrima – ugušeni blještavilom engleskih riječi što su stvorile kičasti trgovački esperanto, tragamo za hrvatskim riječima kao tuđinci na svome. I kada u nizu engleskih i „anglokrobotskih“ riječi (kako Stjepan Babić naziva čudnu mješavinu lošeg engleskog i hrvatskog) konačno ugledamo naziv trgovine za djecu Loptica ili naziv krojačke radionice Krpice, uskliknemo: Hrvatski, dobro došao u Hrvatsku!

Hrvatski po broju govornika spada u male jezike, a od malobrojnosti do ugroženosti samo je jedan korak

Svakodnevno nas upozoravaju o ugroženosti brojnih biljnih i životinjskih vrsta, a mediji ništa ne pišu o odumiranju jezika. Jer i sami često žive u amerikaniziranoj zbilji, što pokazuju brojni novinski naslovi poput ovog: „Make up artistice na back stageu za break on bullinga bježe u šoping“. Eto anglokrobotskog koji zapravo kazuje: hrvatski zaboravljamo, a engleski slabo učimo.

Ugroženost malih jezika vrlo je važan problem u svijetu jezične raznolikosti – u svijetu se govori oko sedam tisuća jezika, Europa bilježi 225 jezika (ne uključujući dijalekte!), dvije su trećine svjetskoga stanovništva dvojezične, a mnogo je zemalja i višejezično. „Jezik Europe jest prevođenje“, rekao je Umberto Eco, podupirući očuvanje raznovrsnih jezika i kultura. Možemo ga parafrazirati, ironični prema površnoj amerikaniziranoj zbilji – doista je naš jezik prevođenje, jer šetajući ulicama koje nas bombardiraju nazivima Shopping centar, Funky Fish, Big foot, Mist, Bet moramo sa sobom ponijeti rječnik.

Što nam govori naziv trgovine Happening? Ništa određeno. Riječ može značiti događaj i teatarsku formu. Ali izlozi pokazuju odjeću, reklamiraju modu, pa smo izgubljeni u igri značenja. Blještavilo engleskih reklama usisava nas u neki virtualni prostor, bez osjećaja za vrijeme, mjesto, granice. Osjećamo se gotovo hipnotizirano – ne znamo jesu li nam pred očima oživjele stranice magazina, televizijski ekrani, internetske stranice ili se krećemo u stvarnom prostoru.

Što govori naziv trgovine Frassinox tehnostubica? Je li taj koktel engleskog i hrvatskog zapravo antireklama, jer ne znamo što nam poručuje? Zaustavljamo se pred reklamom: „Caffé Moka Rica“ (ispod stoji i riječ „forli“). Obična birtija kao da satelitima hoće dohvatiti sve vibracije svijeta, ali je došlo do šumova, pa smo dobili čudnovatu mješavinu francuskog i engleskog na hrvatskoj ulici. Ošamućeni mješavinama domaćega i stranoga jezika, brojnim crticama između riječi, pogrešnim sintaksama (u časopisu Jezik Sanja Vrcić-Mataija i Vesna Grahovac-Pražić pitaju se znači li naziv „Postolarska radionica express Toni“ brzu uslugu ili brzoga Tonija), postajemo ljuti, jer nas trgovci prave budalama, tjerajući nas da odgonetamo njihove pomodne kovanice kao da smo na kakvu kvizu.

Hrvatski jezik u Ustavu je određen kao službeni jezik Republike Hrvatske, no trgovci ruše i Ustav, jer nema zakona o jeziku koji bi propisivao „doziranu“ uporabu anglizama u javnim prostorima. Ustav govori jedno, Zakon o trgovačkim društvima potvrđuje u jednom članku da naziv tvrtke mora biti na hrvatskom jeziku (uvažavaju se iznimke, kao što i u Hrvatskom pravopisu Babića, Finke i Moguša stoji da se u nekim obavijesnim situacijama može upotrijebiti koja „neprilagođena“ riječ ili izraz), no Trgovački sud svejedno upisuje u registar sva imena tvrtki. Postoje samo protesti, primjerice Hrvatskoga filološkog društva, koje je apeliralo na nebrižan svakodnevni odnos prema domaćem jeziku, postoje prijedlozi da se uvedu jezični inspektori, postoje brojne rasprave jezikoslovaca, mnoge knjige (među kojima je i Hrvatski u zagradama Nives Opačić), no nema provedbi zakona za očuvanje hrvatskoga jezika u javnim prostorima, jezika kojim govori oko sedam milijuna ljudi. Kulturna Europa diči se simpozijima, raspravama o malim jezicima (godine 2005. kurdski i turski PEN inicirali su prevođenje s turskoga na kurdski i obratno kako bi jezicima pomirili dva naroda), no svakodnevica nadmašuje kulturu – angloamerikanizmi prodiru u javne prostore, homogena svijest transcendira sve raznolikosti života. I druge zemlje muku muče s anglizmima (njemačka Kršćansko-demokratska unija prije desetak godina zatražila je donošenje Zakona za zaštitu jezika, iako je među 500.000 njemačkih riječi samo 3000–5000 anglizama). Veliki jezici ipak su manje ugroženi od jezika manjih naroda koje trgovački anglizmi mogu učiniti smiješnom kolonijom što se baca pod skute globalizacije. Na Dan njemačkoga jezika neke njemačke novine (poput Stuttgarter Zeitung) izlaze bez uobičajenih engleskih riječi. Bune se Francuzi, Talijani, čak se ljute i Englezi zbog amerikaniziranja engleskog jezika (umjesto to meet preuzima se američki izraz to meet up with, mjesto filma sve više zauzima američki movie), no u nas je englesko-američko-hrvatski prešao u novi jezik, u anglokrobotski.

Šokirani smo naglom promjenom – nekada su nam ulice vrvjele ideološki „ozvučenim“ nazivima (Mosor, Kozara, Nada Dimić), danas nas teroriziraju „nadideološkom“ modom. Ne znamo pred reklamom Eurocaffe je li to luksuzan kafić na europskoj razini ili je to kafić koji prima samo euro. Zbog pomodnih trgovaca osjećamo se kao zatvorenici koji sanjaju san o jasnoći i slobodi.