U sjeni hobotničina vrta

Vlastiti vrt nikada nisam imala. Ipak, o vrtu neću pisati ni objektivno ni neutralno. Osobni odnos vrta i mene izvire već iz same prirode vrta i kao riječi (nešto ograđeno, zaokruženo i kultivirano). Da počnem od deminutiva ili od onoga što se barem čini kao augmentativ? Ako se odlučim za deminutiv, odoh pretežno u preneseno značenje, jer vrtić ipak više vuče prema dječjoj predškolskoj ustanovi nego prema malom vrtu. U takav nikada nisam išla. Tada tih masovnih ustanova nije ni bilo, a u kući, ako i nije bila majka koja drži tri ugla kuće, našla bi se neka dobra ukućanska duša koja je spremno povela brigu o djetetu. No tih ranih 1950-ih češće je bilo da je majka kao domaćica ostajala kod kuće s djecom, a otac je bio zadužen za „vanjske poslove“ zarađivanja za egzistenciju. U takvu okruženju bakinsko-tetkinske brige, bez pravobraniteljica za djecu i sličnih administrativnih, poslovično nezainteresiranih, gospi, prošlo mi je vrijeme do škole. Kasnije mi se ubrzano počela mrviti pred očima takva podjela rada, majke domaćice postale su iznimke, zaposlene pravilo, u kući više nisu stanovali i stariji i mlađi, društvo se atomiziralo, ljudi osamljivali, stariji sve češće završavali u staračkim domovima, a djeca u vrtićima. Moji (i stariji i djeca) izbjegli su i jedno i drugo. Ne kažem da bi i jednima i drugima u staračkom domu, odnosno u dječjem vrtiću, bilo loše, imali bi, štono riječ, „sve“ – a opet, a ipak ... Bilo kako bilo, oba su moja susjedna naraštaja izbjegla mjesto gdje bi imala „sve“ (osim svojih milih i dragih).

Zašto se predškolska dječja ustanova zove baš vrtić? Naziv potječe od njem. Kindergarten, u kojem se obliku proširio svijetom, poglavito po SAD-u, Australiji i anglofonoj Kanadi. Njezin drugi dio, Garten, upao je i u bezbrižan Gartlic za čas kratiti smaknutoga Frana Krste, kao i u slov. gartrožu, koja se književno lijepo zove vrtnica. Vrtić, kao i cijelu ideju o dječjoj ustanovi koja bi preko igara i sličnih aktivnosti označila prijelaz iz doma u školu, lansirao je Friedrich Fröbel (oko 1840), ističući načelo da o djeci od najranijega djetinjstva do polaska u školu treba voditi brigu kao o biljkama u vrtu. U vrtićima je ta odgojna uloga bila uvijek vrlo naglašena (valjda je i danas). Odgajateljice, u vrtićima zvane ipak familijarnije, tete, nerijetko provedu s tuđom djecom više vremena nego roditelji s vlastitom.

Kad sam već krenula okolišno, evo još dvaju vrtova koji su obilježili mnoga djetinjstva: botanički i zoološki. Zagreb ima oba, pa su bili česta meta obiteljskih posjeta nedjeljom. Nekoć je Maksimir, osim Zoološkog vrta, imao još mnogo drugih atrakcija (veslanje u čamcu po jezeru, pionirska željeznica sl.), pa možda nisam (odmah) primijetila strahotno tijesne kaveze po kojima su se u dva koraka okretali medvjedi, a kralj životinja lav apatično ležao satima na betonu, dok je vuk bio u tako smrdljivoj skučenoj nastambi da do njega nikad ne bismo ni došli. Zato je valjda (p)ostao samotnjak. Koliko god ideja možda bila i dobra – da posjetitelji na jednom mjestu mogu vidjeti životinje iz raznih krajeva svijeta (prvi osnovan u Beču 1752, u Zagrebu ga je osnovao Mijo pl. Filipović 1925. godine) – izvedbe bi često poništile sve dobre namjere, a životinje bacile u doživotno tužno sužanjstvo.

Botanički vrt i nisam doživljavala kao vrt nego kao perivoj, ne znajući tada još da sama riječ vrt može značiti i perivoj (uz gradinu, bašču, bostan, đardin i sl.). Vrt prvotno i znači ograđeno neveliko zemljište uz kuću ili malo podalje, na kojem se uzgaja voće i povrće. Povrtnjak se svojim imenom i sam pomalo razotkriva; povrće je dobilo ime po priložnoj sintagmi po vrtu (ono zelenje što se nađe po vrtu). Takav je nekoć obrađivala moja baka s tetama. Bio je malo „dislociran“ od stana u, tada, novogradnji u ulici vrlo nestalna imena – Zvonimirovoj, Crvene armije, Socijalističke revolucije, pa opet Zvonimirovoj. Taj je vrtal bio u grabi gdje je danas OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića, čega se već vrlo malo ljudi i sjeća – prvi kojemu se to činilo sasvim nevjerojatnim bio je moj mlađi sin, koji je pohađao tu školu u Bogišićevoj ulici od 5. do 8. razreda. No sama pojava povrtnjaka u blizini novih gradskih naselja (spavaoničkoga tipa) sve je češća. Može se pripisati rekreaciji i boravku na svježem zraku (ljepše zvuči), ali i sve većem siromaštvu (bliže istini). Kad mislim o botaničkim vrtovima, uvijek se sjetim onoga na Velebitu, u vrtači blizu Zavižana (osnivač Fran Kušan, 1902–1972), zanimljivog i po depresiji – na dnu je najhladnije, po obodu toplije, pa su tako razmještene i biljke – i po endemima: velebitskoj degeniji (Degenia velebitica) i sibireji (Sibirea croatica). I sama vrtača, ta dugačka ili okrugla udolina u kršu, uklapa se u tekst o vrtovima, jer je prvotno i značila veliki vrt u krškoj dolini. Čini se kao izvedenica od vrt s našim augmentativnim nastavkom, no nalazi se i u istrorom. vartaćo (orticello incolto ed abbandonato), vartaći (orti maltenuti), pa joj je baza ipak romanska (lat. hortus, tal. orto). Kako su takve vrtače / vrtlače karakteristične za krški teren i sliče udolinama, riječ se u značenju doline ustalila kao znanstveni termin za tu pojavu u kršu.

Sada nešto ravno Šeherezadinoj priči (dakle, čistoj fantaziji). Na Krešimirovu trgu u Zagrebu u ranim 1950-ima bio je javni bazen za djecu (danas suha površina; je li ondje još onaj brončani pomalo tužni dječačić s medom u ruci?), a blizu njega vrt za odrasle – kutak ograđen drvenim pregradama, s klupama, ribnjacima sa zlatnim ribicama, krošnjatim drvećem – da i odrasli mogu uživati u miru, čitanju, tihim razgovorima, pokojoj partiji šaha. Mlađi će zacijelo pomisliti da sam to izmislila (jer ono što oni ne znaju nije ni postojalo), ali nisam.

Naravno, kad se (mahom u gradskoj sredini) spomene vrt, pomišlja se na cvjetnjak (s pokojom voćkom i/ili ukrasnim stablom). Dok su se kuće još gradile za ugodno stanovanje (obiteljske prizemnice i katnice), imale su prema ulici ili iza kuće takve vrtove pune magnolija, ruža, potočnica, zumbula, đurđica, jaglaca, jorgovana, maćuhica, glicinija, hortenzija. Nerijetko su (bili) duše svojih vlasnika. Bili su mirisna šarena umirujuća predstraža kraj koje se ulazilo u kuću. Valjda su i zato bjesovi ostajali najčešće izvan kuće. Miris jak i strastan razgalio bi i najneosjetljivije da se podobre.

Ni u rajski vrt, još manje u dženet (tur. cennet, od ar. đännä, raj, osnovno značenje bašča, vrt), sigurno neću ući, u pokoju đul-bašču (ružičnjak) možda, a Semiramidini viseći vrtovi opstat će i bez mene, no zato rado svratim u pokoji glazbeni. U Epikurov sam zavirila slušajući tu skladbu Ive Josipovića mnogo prije nego što je čovjek postao predsjednik Hrvatske (napisao ju je, mislim, još u vojsci), kadšto spojim koju besanu majsku noć s de Fallinim Noćima u španjolskim vrtovima, skoknem i u Gotovčev neponovljiv operni đardin (tal. giardino) s ružmarinom (Skoči Jovo u đardin, bere dragoj ružmarin ...), pomislim i na ljupki Jardin u Dobrinju, „belom gradu usred otoka“ (Krka); glazba me odvuče i na jug do makedonskog napjeva Brala jana kapini vo popovi gradini, jer je gradina, kao stara riječ, nekoć i značila ograđen vrt (kao i ogrena, ograd i sl.), no danas u hrvatskom više ne živi (živi u bugarskom i makedonskom). Ipak, pitanje: odakle nam onda, doduše rijetka, riječ gradinar za vrtlara (ni Šonje ni Anić nemaju gradinu u značenju vrta; Anić ipak ima gradinara u značenju vrtlara)? A tek vinograd (vinski vrt), u kojem se, kao drugi element, nalazi grad (rus. ogoród, nasad)? Duboko slavensko korijenje (i premalo mjesta za kopanje po njemu).

Kad već ne mogu biti ni u jednom posebnom vrtu, a japanske vrtove praznine koji služe kao pokretač misli za meditaciju i molitvu da i ne spominjem, bit će najbolje da se zagnjurim (bez čepljenja nosa) u onaj dobro mi poznat generacijski, bitlsovski, te da ondje i ostanem: In an octopus’s garden in the shade. Bez Yoko Ono, dakako.