Treba nam jedinstven pravopis

Što bi značilo da je neki jezik malen – ima li mali jezik manje riječi nego veliki ili možda manje gramatičkih kategorija? Naravno da ne. Svaki je jezik dovoljan za izražavanje sadržaja svoga kulturnog kruga; a na koji način, kakvim sredstavima to čini, ovisi o mnoštvu činjenica iz kojih je satkan kulturni okvir jezika o kojemu je riječ. U tome smislu nijedan jezik nije malen. Ipak formulacija mali jezici postoji i rabi se najčešće za jezike s malim brojem govornika. Kako je od malobrojnosti do ugroženosti samo malen korak, nije ni čudo da se uz pojam malih jezika najčešće veže i taj drugi pojam – ugroženost.

Istraživanja Američkog instituta za jezik pokazuju da u svijetu postoji pedesetak jezika kojima govori samo jedan govornik, 500 ih ima manje od 100 govornika, a oko 1500 ih je s manje od 1000 govornika. Jezika s manje od 100.000 govornika ima 3000. Dakle od otprilike 6500 svjetskih jezika, 5000 ih je potencijalno ugroženo.

Nestajanje jezika službeno je i znanstveno potvrđeno. Godine 1992. na Međunarodnom skupu lingvista u Quebecu usvojen je zaključak da je „svaki jezik vrijednost koje gubitak treba spriječiti“. Jedan je od rezultata tog skupa pokretanje Atlasa svjetskih jezika kojima prijeti nestanak te inicijativa sastavljanja popisa ugroženih jezika, tzv. Crvene knjige ugroženih jezika. U toj se knjizi bilježe ugroženi jezici poput ugroženih vrsta biljaka, ptica i životinja.

Uočavanje problema ugroženosti otvara niz pitanja, od kojih je najvažnije: Može li se proces nestajanja jezika spriječiti, zaustaviti, i na koji način? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo znati uzrok tih promjena koje zabrinjavaju.

Prema izvješću UNESCO-ovih stručnjaka, ugroženost jezika nije posljedica jednog, već čak devet čimbenika. Čimbenici koji ovise o nama jesu: službeni i institucionalni stav prema jeziku i jezična politika (uključujući status jezika kao službenoga jezika i njegova primjena u službenoj i javnoj komunikaciji) te stajališta članova jezične zajednice prema vlastitom jeziku. Zasigurno će malom kašupskom ili lužičkom jeziku biti znatno teže očuvati kondiciju i oduprijeti se propadanju nego, primjerice, hrvatskom, koji ima institucionalnu potporu države.

Jezik mora imati mogućnost reakcije na promjene, mora biti fleksibilan, jer je upravo u tome jamstvo njegova razvoja. S druge pak strane mora imati stabilan okvir. Najpoželjniji je odnos prema jeziku racionalizam, koji jeziku pristupa svjesno i uzima u obzir sve njegove vrijednosti, tradiciju, ali i moderne trendove, znajući ih odvojiti od čistoga pomodarstva i jezičnog snobizma. Pozitivno odnošenje prema jeziku poželjno je ponajprije među jezikoslovcima, koji bi se trebali brinuti o jeziku imajući na umu njegovu sudbinu i njegovo dobro, a ne vlastite ambicije i skupljanje političkih bodova.

Ali za početak, hrvatskome jeziku potreban je dobro odvagnut, dogovoren jedinstven službeni pravopis. I o tom se pravopisu – svaka čast demokraciji – ne bi smjelo odlučivati na referendumu. O njemu bi dogovorno morali odlučiti jezikoslovci, koji bi se trebali podsjetiti da je pravopis samo stvar konvencije, dogovora, a ne način rješavanja političkih ambicija i prkosa; pravopis je stvar konvencije koja nakon što bude prihvaćena ima silu zakona. Uz čvrst pravopis, čvrstu normu, možemo biti liberalniji prema idiomima koji ne ulaze u standard, prema malima koji su još manji od nas. Jer trebamo biti svjesni toga da tek postojanje jake, jednoznačne norme ostavlja prostora za jezični liberalizam, na koji se tako volimo pozivati. Naime, norma se odnosi na jezik službene komunikacije u službenim situacijama, ali istovremeno je oslonac različitosti jezika kojim se koristimo u svakodnevnim situacijama. I čini se da je jednako polupismen onaj tko govori samo svojim idiomom baš kao i onaj tko komunicira jedino s pomoću jezika službene norme. Spas je za male jezike osvješćivanje vlastitog jezika i gradnja njegove raznolikosti na temeljima norme koja je jamac njegova postojanja.