Sve smješnice na jednom mjestu

Starija hrvatska književna historiografija vrlo je često naglašavala da je nakon vrhunskih renesansnih ostvarenja, napose komediografije Marina Držića, na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće odsutnost proznog medija izrazita. No pronalazak isprva samo jedne uloge, a kasnije i devet cjelovitih proznih komedija iz druge polovice 17. stoljeća, izmijenio je takvu percepciju. Riječ je o dramskim djelima koja su se sve do druge polovice 20. stoljeća žanrovski određivala kao komedije, a katkada i kao renesansne komedije, jer se isprva mislilo da je riječ o deriviranom obliku eruditne komedije. Žanrovsku odrednicu smješnice u književnu su historiografiju uveli Slobodan Prosperov Novak i Josip Lisac, naslovljujući jedno poglavlje u knjizi Hrvatska drama do Narodnog preporoda (1984) Smješnice (ridiculose) XVII stoljeća. Općenito se smatra da su smješnice domaći hibridni komički žanr koji se naslanja na talijanske tiskane commedie ridiculose.

Izd. Filozofski fakultet

Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, 2011.

Iako su postojala različita mišljenja, u književnoj je historiografiji prihvaćeno da korpus smješnica čine djela: Jerko Škripalo, Džono Funkjelica, Mada, Starac Klimoje, Ljubovnici, Lukrecija ili Trojo, Šimun Dundurilo, Beno Poplesija [Robinja], Pijero Muzuvijer i Sin vjerenik jedne matere. Naslovi po kojima ih danas poznajemo uglavnom su stvar dogovora ljudi od struke (samo dvama djelima sačuvani su izvorni naslovi: Starac Klimoje i Šimun Dundurilo), jer su rukopisi smješnica pronađeni u dvadesetom stoljeću oštećeni i bez naslovnih listova. I nadalje su otvorena pitanja atribucije i kronologije. Najčešće se kao autor smješnica spominjao Petar Kanavelić, a potom i Dubrovčani Frano Radaljević, Džanluka Atica, Šiško Menčetić mlađi, Ivan Sarov Bunić. Književnu autonomnost smješnica nijekao je Nikola Batušić, dok je Franjo Švelec držao da su one proizvod kolektivnoga rada predstavljača, organizatora i vođa amaterskih družina koje su ih izvodile. Od deset smješnica samo se za jednu (Sin vjerenik jedne matere) zna točno vrijeme prikazivanja, a za ostale se vrijeme izvedbi pokušava odgonetnuti na temelju „unutrašnjih podataka“ (prirodne nepogode, prirodne pojave, društvena zbivanja, sudski spisi i sl.). Zasad je sigurno samo njihovo smještanje u dulje razdoblje, odnosno u drugu polovicu 17. stoljeća.

O smješnicama se u stručnoj javnosti počelo govoriti 1918. Povod je bio objavljivanje samo jedne uloge – Dotur Prokupijo – iz smješnice Ljubovnici. Ulogu je za tisak prema jednom slučajno pronađenu rukopisu priredio Petar Kolendić. Poslije je, nakon što je pronađen cjelovit rukopis, smješnica Ljubovnici objavljenja četiri puta (1921, 1967, 1988. i 1994). No takvu sudbinu nisu imale preostale smješnice. Od deset djela jedna je još u rukopisu (Sin vjerenik jedne matere), a četiri su doživjele samo ćiriličko izdanje: dvije u Zborniku za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda. prvo odeljenje. Spomenici na srpskom jeziku, knjiga VI, 1922. (Jerko Škripalo i Beno Poplesija [Robinja]), treća je smješnica (Šimun Dundurilo) tiskana u XXIII. knjizi iste edicije 1931, a četvrta je smješnica (Lukrecija ili Trojo) godine 1971. objavljena u Zborniku Matice srpske za književnost i jezik. Još je jedna smješnica (Pijero Muzuvijer) doživjela najprije ćiriličko izdanje (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda. Prvo odeljenje. Spomenici na srpskom jeziku, knjiga VI, 1922), ali se kasnije pojavilo i njezino latiničko izdanje u dvadesetoj knjizi edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti iz 1967. (Komedije XVII. i XVIII. stoljeća), koju je za tisak priredio Marko Fotez. Dakle, od deset smješnica do 1967. tek su četiri bile dostupne u latiničkom izdanju.

U knjizi O smješnicama & smješnice donose se cjeloviti tekstovi devet smješnica, dok je jedan rukopisni (Sin vjerenik jedne matere) priložen kao preslika na CD-u. Tekstove smješnica prati i Rječnik manje poznatih riječi, a prethodi im detaljan prikaz svih poznatih rukopisa, tiskanih izdanja, izvedbi te napomena o predlošku za ovo izdanje. Osim toga, prvi dio knjige, koji je monografski strukturiran, donosi sintetski prikaz ključnih pitanja o smješnicama: generička obilježja, atribucija, kronologija, uklopljenost u književnu tradiciju (detaljna usporedba s eruditnom komedijom i komedijom dell’arte). Nadalje se smješnice analiziraju kroz prizmu smijeha i svakidašnjice. Usmjereno čitanje pokazalo je da se smijeh smješnica ne vezuje, kako se dotad mislilo, samo uz vulgarizme, zoomorfizme i neuljuđene odnose među ljudima, nego da se ostvaruje i na jednoj višoj razini: aktualnosti teme, likova i odnosa, tjelesnoj komici, ritmu scenskog zbivanja, monologu zaljubljenika, ismijavanju zanimanja, zamjeni bitnoga s nebitnim: konačno, smijeh se ostvaruje i kao posljedica intertekstualnosti, što je pretpostavljalo izobražena recepijenta. U smješnicama se, naime, uspostavlja dijalog s različitim književnim tradicijama koje se ne mogu svesti samo na eruditnu komediju i komediju dell’arte. U njima su detektirane cijele strofe, pojedini stihovi i drugi citatni signali, koji gotovo uvijek rezultiraju smijehom. Na prvom je mjestu riječ o intertekstualnoj povezanosti s petrarkističkom i pastoralnom književnom tradicijom, a potom i s maskeratama, baroknim komičnim poemama te djelomice sa srednjovjekovnim prikazanjima. U smješnicama je uglavnom riječ o problematiziranju spomenutih književnih tradicija na razini visoko-niski stil.

Usmjerenost komedija na izvantekstovnu zbilju kao izvor komike razlog je analizi smješnica i kroz prizmu svakodnevnice. U tu je analizu uključena i komedija Martina Benetovića Hvarkinja, koja se u književnopovijesnom studiju katkad naziva i „Benetovićeva smješnica“ (S. P. Novak) ili se drži najavom hrvatskih smješnica (F. Švelec). Analiza smješnica s pomoću suvremenih književnoantropoloških metodologija pokazala je, napose kada je riječ o Dubrovniku, da se etničko-konfesionalni kompleks najviše dovodio u vezu s granicama Grada, pri čemu se naglašavala drugost onih etničkih i konfesionalnih identiteta koji su bili zastupljeni u malom broju. Kao drugi, bili su ismijavani i omalovažavani. S druge strane, pokazalo se da je staleško (sluge) i rodno (žene izvan kuće) drugo u znatnoj mjeri bilo integrirano u dubrovačku sredinu.

Dakle, suautorska knjiga redovite profesorice Filozofskog fakulteta u Osijeku Zlate Šundalić i asistentice Ivane Pepić O smješnicama & smješnice uz iscrpan sintetski prikaz, vrijedne studije o smijehu i književnoantropološke analize svakodnevice, donosi konačno na jednom mjestu sve poznate anonimne komedije koje su nastale u drugoj polovici 17. stoljeća, a u književnopovijesnom studiju uglavnom se nazivaju smješnice. Zasigurno nezaobilazna knjiga u daljem istraživanju komediografije druge polovice 17. stoljeća.