Svaka dva tjedna nestaje po jedan mali jezik

Što se jezika tiče, dvije su sintagme: s jedne su strane tzv. veliki jezici (engleski, ruski, francuski, španjolski, kineski ili mandarinski), s druge tzv. mali jezici. Danas, moglo bi se reći, engleski je preplavio mnoga područja ljudske djelatnosti. Dakako, jezik je onaj prvobitni, materinski, ali i onaj standardizirani, službeni. Jezik je i onaj sadržan u pismu, u knjigama; knjige su spomenici ljudskoga pamćenja. Povijest govori da se uporaba jezika u službene svrhe može donijeti i dekretom! Poznat je slučaj da se zbog jezika i zaratilo. Kad je naime u Pakistanu odlukom vlade službenim jezikom proglašen materinski jezik urdu, jezik vladajućih slojeva, kojim je govorilo tek tri posto stanovništva, dok se pedeset i šest posto stanovništva služilo materinskim jezikom bengali – izbio je građanski rat, koji je doveo do toga da je Zapadni Pakistan ostao Pakistan, a Istočni Pakistan s jezikom bengali promijenio je ime u Bangladeš.

Prema zadnjim podacima širom svijeta egzistira oko šest tisuća živih jezika, koji imaju svoje govornike; kad oni izumru, što bi bila najcrnja prognoza, nestat će i jezici kojima su se služili. Ipak, od spomenuta broja od šest tisuća – njima više od trećine doista prijeti izumiranje, što nije nimalo utješna činjenica. Razlozi nestajanja malih jezika različiti su: ratovi, teritorijalna presezanja onih koji su jači, protjerivanja stanovništva, migracije i asimilacije stjecajem okolnosti ili silom, interferencije jezičnih sustava... Tu je svakako i opći, globalni nahrup informatičke revolucije iliti „evolucije“, internetizacije, blogera i hakera, kojima se inherentno biće jezika u općem leksiku i terminologiji premodelirava i tehnološki prilagođava sve to novijim „životnim potrebama“.

Prema podacima UNESCO-a katastrofična je činjenica da je od 1950. potpuno nestalo 230 jezika, još katastrofičnija je činjenica da svaka dva tjedna u svijetu „umire“, nestaje, po jedan mali jezik. I hrvatski je, kao mali jezik, jedan od jezika kojem, kako kažu skeptični prognostičari, prijeti izumiranje. Za pedesetak godina, oni kažu, hrvatski bi možda mogao biti samo folklorna činjenica.

Stjecajem okolnosti, uglavnom gospodarstvenih, neki jezici komunikacijski egzistiraju kao hibridni, npr. lip-lap na Javi kao mješavina engleskog, nizozemskog i domaćeg malajskog, ili kinesko-engleski pidžin-ingliš (Pidgin English), kojim se Englezi sporazumijevaju s nekim azijskim narodima. Drastični su primjeri nestajanja jezika u malim jezičnim zajednicama, u mikrozajednicama. Toga je bezbroj! No ima i paradoksalnih situacija, kakva je bila ona osnovna ilirska ideja o južnoslavenskoj sintezi, kojoj su ilirci žrtvovali ne samo dva svoja narječja nego, kako je to istaknuo Krleža, i svoje nacionalno ime i jezik. Tako je kajkavski – imajući svoje gramatike, rječnike, aritmetike, prozna i poetska djela – kao vrlo izgrađen polivalentan jezični sustav tri i pol stoljeća u banskoj Hrvatskoj egzistirao kao književni jezik, s razine već izgrađena standarda spao na razinu supstandarda.

Kajkavština, jednako kao i čakavština, danas živi u svojim organskim govorima, ali živi i u poetskom i proznom, pa i u scenskom izrazu bilingvalnih pisaca, naime onih kojima je kajkavski prvi, materinski jezik, a štokavski standard drugi, naučeni. Dakako, zbog fonetsko-fonoloških posebnosti kajkavskih organskih govora, vrijednosna recepcija njihove kreativne geste unutar hrvatskoga standardnog, službenog jezika – unatoč mnogim književnoestetskim vrhuncima – znatno je sužena. Standard, čini se, „ne voli“ supstandardne oblike, ma bili oni činjenično ugrađeni u same temelje njegove opstojnosti.

Na kraju malo ironije: kako bi bilo da svi prijeđemo na esperanto? Možda bi svaka naša i najsuptilnija fikcionalna žudnja doživjela istinsku kreativnu reifikaciju?!