Slikarstvo je uživanje

Slika na platnu za mene je elitizam protiv kojega se na određeni način borim / Uvijek sam se povodio za svojim stvarnim životom / Sliku nastojim naslikati u dahu

Prije nekoliko godina, u prostorijama HDLU-a, jedna je banka organizirala veliku izložbu slika. Sve izložene slike odisale su glamurom, a zbog njihovih dojmljivih dimenzija i atraktivnih prizora nije ih bilo teško zamisliti kako vise u predvorjima banaka, hotela ili nekih sličnih korporacija. Sve osim dvije, koje su se sirovošću i neposrednošću izvedbe te podlogom od starih dasaka vidljivo izdvajale. Njezin autor bio je Ivica Malčić, slikar koji već dvadesetak godina uspješno njeguje imidž marginalca nesklona kompromisima i koketiranju sa središtima financijske, političke ili bilo kakve druge moći. Upravo zbog toga njegove slike tada su djelovale kao da su se na ovoj izložbi našle slučajno, nekom pogreškom. A bile su među njezinim najboljim izlošcima. Malčić nije razvikano i poželjno ime u različitim znanim i neznanim kolekcionarskim krugovima. Pa ipak, struka ga cijeni. Slika mu visi u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu, Zdenko Rus ga je prije nekoliko godina uvrstio u izložbu Hrvatsko slikarstvo 90-ih, a njegov rad vole ili uvažavaju neki od najvažnijih hrvatskih suvremenih umjetnika poput Vlade Marteka, Slavena Tolja ili Gorana Trbuljaka. Nedavno mu je održana izložba u galeriji Prsten u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, što je poslužilo kao neposredan povod za razgovor s osebujnim autorom.

Snimio Josip Strmečki

Neobično ste plodan slikar. Štoviše, u Hrvatskoj, a zasigurno i šire, ne postoji slikar s tolikom godišnjom produkcijom naslikanih slika poput vas. Odakle potreba za tolikom kvantitetom?

Ne mislim da sam nešto posebno plodan autor. Moje su slike, naime, sve maloga formata i kao takve dosta brzo nastaju. Po kvadraturi i vremenu rada u atelijeru sigurno postoji mnogo slikara koji rade više i naslikaju po opsegu veća djela, samo što mene veseli brojati i bilježiti njihov nastanak. To je moja osobna borba kako zaustaviti vrijeme i kako se prisiliti na rad. Jedino tako mogu raditi; potrebni su mi brojevi da bih sačuvao stvaralački kontinuitet. Nekad, dok sam još studirao dizajn, nisam radio svakodnevno, nego mnogo više promišljao. Rezultat je bio da sam malo toga napravio. Poslije, tijekom studija na ALU, uvidio sam kako od takva načina rada nema ništa, pa se odlučujem za svakodnevni rad. Zapravo, slikanje i ne nazivam radom jer je ono za mene uživanje, a moram priznati da raditi baš i ne volim. Ljudi koji čuju za broj mojih naslikanih slika godišnje ili ukupno misle da ih štancam, ali riječ je tek o stotinjak slika malih formata na godinu koja ima 365 dana. Moja jedina prava ambicija oduvijek je bila imati atelijer i svakodnevno uživati u slikanju.

Golema većina vašeg opusa nastala je na starim daskama ili lesonitnim pločama. Ne volite slikati na platnu?

Na ALU, kada sam počeo raditi uljane slike, nisam imao novca za platna pa sam tražio sve moguće podloge na kojima se može slikati. Daske, lesonit i slično. Kako sam imao veliku produkciju, nikada dosta podloga. Sjećam se da mi je majka iz voćarnice donosila lesonit-ploče s dna kašeta za voće, a prijatelji bi me opskrbljivali starim ormarima koje bih ja rastavljao i potom na njima slikao. Poslije, kada sam zaradio neki novac i mogao si priuštiti platna, radije sam nastavio slikati na tim tvrđim podlogama na koje sam navikao i koje mi leže. Sada je to u mojem radu već postalo prepoznatljivo, svojevrsni zaštitni znak koji ne mislim mijenjati. Prije sedamnaest godina imao sam izložbu u Njemačkoj i njima je to bilo jako egzotično. Slikar koji slika na vratima od ormara i na običnim daskama! Nisam se ni trudio objašnjavati kako zapravo nemam novca za nabavu većih količina platna. Slika na platnu za mene je elitizam protiv kojega se na određeni način borim. Svatko želi kupiti samo ulje na platnu, kao da je to jedina vrijedna slika! Čak je i gospodin Sanader svojedobno vratio jednu moju sliku zbog daske kao podloge. Uvijek kažem kako me Bog voli jer mi sada nije problem nabaviti daske. Jedan moj prijatelj iz djetinjstva, naime, otvorio je stolariju, pa od škarta i ostataka mogu na miru slikati stotinjak slika svake godine. Tko zna, da je neki moj prijatelj pokrenuo proizvodnju tekstila, možda bih počeo slikati na platnima!

Više puta isticali ste kako ne volite putovati. I doista, činite to izrazito rijetko. Zbog čega?

Kad sam bio mnogo mlađi, još sam mogao putovati na jednodnevne rock-koncerte, ali sada putujem samo do kuda vozi ZET. Zapravo, najviše volim biti kod kuće i u atelijeru, što mi je dovoljno da živim ispunjenim životom. Svakodnevno slikanje, jednom tjedno nogomet s prijateljima, pokoja izložba i to je sve što bih mogao raditi cijeli život. Sklon sam ponekim smrtnim grijesima, pa se na taj način uzdržavam od napasti. Što sam dalje od kuće, teže se odupirem izazovima. Svojedobno me Slaven Tolj pozvao da izlažem u Dubrovniku, ali uz uvjet da budem osobno na otvaranju. Pokušao sam se izvući kako je Dubrovnik daleko, ali uzalud. Bili su spremni platiti mi i avion. To mi je bila prva, a vjerojatno i jedina, vožnja avionom u životu, u kojoj se i nisam baš nauživao.

Čini mi se kako osobna memorija te s njome povezana i posve osobna simbolika imaju izrazitu važnost za vaše stvaralaštvo. Možete li svoju simboliku malo pojasniti?

Na četvrtoj godini ALU, kada sam počeo slikati ulja, krenuo sam s ciklusom zeleni slikar, koji je proizišao iz autoportreta u zelenoj radnoj košulji. Tako sam stvorio lik zelenog, neiskusnog slikara. Nakon toga prodao sam neke slike pa sam se slikao u bundi kao bogati slikar, ne bih li time prizvao stvarno bogatstvo. Uvijek sam se povodio za svojim stvarnim životom. Poslije sam autoportrete počeo zamjenjivati svojevrsnim likovima glasnogovornicima kao što je figurica zločestog slikara s dvama kistovima i penisom u erekciji, zatim lik skauta štreberčića koji ipak zna što je dobro, a što ne u umjetnosti, ili pak lik vojnika umjetnosti koji trubeći objavljuje novi broj naslikanih slika te poručuje: još sam živ, slikam i uživam u tome.

Na slikama često ispisujete riječi odnosno poruke. U čemu je njihova važnost? Jesu li one važne i u likovnom smislu, ili je možda riječ o svojevrsnoj etičkoj komponenti u vašem slikarstvu?

U svaku sliku htio bih unijeti nemoguće, sve svoje osjećaje i sva razmišljanja. U tome mi pomažu tekstovi koje upisujem na slike. Želio bih da i publika koja nije likovno senzibilna može nešto shvatiti iz moje slike. Čitati valjda znaju, pa nitko više ne može reći kako ne razumije što je umjetnik želio reći. Suvremenu umjetnost ionako neprestano prozivaju da je nerazumljiva. Ponekad na mojoj slici sve piše. A ironiju i samoironiju neka publika procijeni sama.

Unatrag nekoliko godina svoje slike na izložbama grupirate u veće cjeline. Odakle takva potreba?

Već sam rekao da su moje slike malih formata, a kao takve podobne su za slaganje u poliptihe ili u guste postave. Svaki moj motiv ili ciklus brzo mi dosadi tako da ponekad, nakon deset do dvadeset slika, krećem u nove sadržaje. Nikad od mene Knifer ili Demur, koji uspijevaju stvarati vrhunska i uvijek zanimljiva djela oslanjajući se tek na meandre odnosno spirale. Kada izlažem na većem prostoru, slike grupiram po motivima ili kratkim ciklusima, što je preglednije za postav, ali i publici olakšava sagledavanje odnosno razumijevanje.

Poznati ste da slikate jako brzo…

Svaku sliku nastojim naslikati u dahu, izravno na podlogu i bez skiciranja. Ne izlazim iz atelijera dok slika nije dovršena. U šali govorim kako zimi slikam još brže i još manje formate jer u atelijeru nemam grijanja. Kada sliku završim, stavim je neko vrijeme na promatranje, kao kod psihijatra. Nakon toga eventualno nešto doradim ili promijenim. Slikam uvijek ujutro i ako je sve OK, slika je do ručka završena. Kontinuirani rad na jednoj slici danima ili mjesecima nezamisliv mi je. Nikad od mene hiperrealista!

Slikarska tehnika očigledno vama nije prioritet. Što vam je u slikarstvu najvažnije?

Divim se slikarima koji mogu perfekcionistički i unedogled ustrajavati na slikarskoj virtuoznosti, ali meni je to odveć sporo! Zbog toga sam odavno odbacio perspektivu, anatomiju, modelaciju i ostale zanatske stvari. Samo čista strast, feeling i ugođaj. Nikada se ne razmahujem zanatom i uvijek ustrajavam na vlastitom izričaju. A brzina slikanja i mali formati čine njegovu osnovu. S vremenom svaki slikar nauči gdje je najjači i što ga najviše veseli. Na jednoj slici napisao sam: “sutra je novi dan, sutra je nova slika”. Isto tako, svjestan sam vremena u kojem živimo i postojanja novih medija u umjetnosti. Ali ja i dalje ostajem pri slikanju. Pritom, dakako, nipošto ne omalovažavam druge medije. Jako cijenim dobar video ili performans! Želim da slikarstvo bude ravnopravno s novim medijima. Prava umjetnost postoji samo ako izvire iz duha vremena, a to može biti i slika. Važan je sadržaj, a ne medij ili gola forma. Kada kažem duh vremena, onda nipošto ne mislim da svi moraju raditi ono što je trenutno u trendu: slikati figurativno i točno po fotografiji, ili pak ustrajavati na nekoj socijalno, politički ili rodno angažiranoj umjetnosti.

Kolika je bila najveća slika koju ste ikada naslikali?

Ne znam dimenzije, ali bila je naslikana na zadnjoj strani ormara što mi ga je darovao prijatelj.

Kako znate da je slika dovršena?

U mojem slikarstvu dosta je važno znati kada stati i reći ovo je gotovo, jer se već u sljedećem trenutku može pretjerati i izgubiti svježina slike. Neke stvari na slici, naime, više se ne mogu vratiti. U toj poetici nedovršenoga i procesu rada samo osjećaj i dugogodišnje iskustvo govore mi kada valja stati. Mnogo sam puta pretjerao u dovršavanju slike, pa mi je poslije bilo žao. Svaka slika mogla bi se doraditi do hiperrealizma, ali to me ne zadovoljava; sada točno znam kada mi nešto nedostaje na slici ili kada je ona dovršena. Ipak, nekim sam se slikama vratio i dorađivao ih i mijenjao nakon više godina. Zapravo, na slikama se može raditi i dovršavati ih cijeli život. Jedino autor slike može znati kada je definitivno gotova.

Imali ste i nekoliko izleta u skulpturu, pa čak i u nešto što je blisko performansu...

Na mojoj prvoj skupnoj izložbi, Salonu mladih 1990, bile su izložene skulpture nazvane 18 djevojčica običnih..., a poslije sam, na jednom kiparskom trijenalu, izložio trodimenzionalnoga zločestog slikara. I to bi bilo sve što se tiče skulpture; zapravo su to bile trodimenzionalne slike, jer sam svoje skulpture od papira i drva uvijek oslikavao. Na kraju sam shvatio kako su mi za iskazivanje ideje posve dovoljne i dvije dimenzije. Performans sam imao na jednom Salonu mladih, gdje sam mirno stajao točno sat vremena u istoj pozi kao i autoportret na izloženoj slici iza mene. Drugi performans bio je na mojoj drugoj samostalnoj izložbi u galeriji DUH. Trajao je osam sekundi dovoljnih da poderem košulju sa sebe. Slično sam ponovio na otvaranju izložbe jedne kolegice s ALU u istoj galeriji. Imao sam i jedan nerealizirani performans u kojemu ste trebali i vi sudjelovati. Ako se sjećate, Daniel Kovač, Saša Pavković, vi i ja trebali smo nepomično stajati sat vremena odjeveni u nogometaše ispred istoimenoga rada Ines Krasić na otvaranju jednog Zagrebačkog salona. Na kraju smo zaglavili u obližnjem kafiću, a neki su zaboravili ponijeti i opremu… Ne znam je li se Ines zbog toga naljutila, a možda je čak i odahnula.

Nedavno ste održali veliku izložbu u galeriji Prsten u Domu HDLU-a. Kakva je bila koncepcija?

Na izložbi Too Much Too Soon u galeriji Prsten izložio sam 400 slika na daskama postavljenim na većem zidu galerije, a na manjem zidu, oko galerije PM, 200 kolaža objedinjenih pod naslovom Skice za velika platna, koja, naravno, nikada neće biti izvedena. Kako slike nisam izlagao od 2006. i izložbe u galeriji Mimara, nakupilo mi ih se mnogo neizlaganih te sam odabrao 400 od ukupno 549 i postavio ih grupirane u više ciklusa u gustom postavu. Kolaži su, naprotiv, bili postavljeni u neprekinutom nizu, jedan do drugoga. Kolaže i crteže izlagao sam 2007. u galeriji PM, 2009. u galeriji Bačva, a ova izložba trebala je biti 2011, kako bi se nastavio niz osvajanja prostora HDLU-a, ali je zbog nekih administrativnih poteškoća postavljena tek 2012, na dvadesetu godišnjicu moje prve izložbe. Imao sam, dakle, dovoljno vremena sve u detalje isplanirati i realizirati postav točno onako kako sam zamislio. Slike su nastajale svakodnevnim radom u atelijeru ujutro, a kolaži uvijek kod kuće i navečer, s pomoću uredskog pribora iz mojega radnoga stola. To su dva najbolja dijela dana: jutro, dok boravim u atelijeru, i kasna večer, kada ostanem sam nakon što žena i kći odu spavati. Kolaži su jako malih dimenzija, ali svojom poetikom nimalo ne odudaraju od slika. Na dnu deplijana s izložbe piše: „I. M. je naslikao do sada 2222 slike“.