Posvećenost ritualu

Iz raznovrsna programa u prvoj polovici Tjedna suvremenoga plesa valja izdvojiti dvije predstave. Ponajprije to je, sad već antologijsko, Posvećenje proljeća Marie Chouinard iz 1993, a potom i noviji rad Milli Bitterli I did once a piece (walk + talk), nastao na poziv koreografa Philippa Gehmachera, koji je 2008. kurirajući projekt Still moving u sklopu bečkog Tanzquartiera predložio devetero kolega da pokažu i objasne svoj koreografski jezik.˝

Senzualno i erotično Posvećenje proljeća Marie Chouinard iz 1993.

Ritmička snaga Stravinskijeva Posvećenja proljeća izazov je mnogim koreografima, koji neovisno o prvobitnoj koreografiji Vaclava Nižinskog nude vlastite interpretacije poganskoga slavljenja zemlje, spomenimo one nezaobilazne, koreografije Marthe Graham i Mauricea Bejarta. Organizatori Tjedna s vremena na vrijeme također pokleknu pred Posvećenjem, sjetimo se, primjerice, dojmljiva gostovanja Daniela Léveilléa. Vizija Marie Chouinard naglašava primitivne, animalne atavizme ljudskoga roda. Od prvoga prizora prazne scene na kojoj iz poda niče mnoštvo falusoidnih objekata, preko kostima, naga torza, oskudno rublje i povremena uporaba stiliziranih rekvizita koji se po potrebi pretvaraju u ticala, roščiće ili falus, do eksplicitnih prikaza seksualne energije Chouinard ustraje na prikazu prvobitna svijeta prije bilježenja vremena, na animalnoj prirodi i neobuzdanoj seksualnosti kao glavnom životnom principu. Prije uvođenja glazbe koreografiju, u tome dijelu usredotočenoj na solo dionice plesačice, prati zvuk grebanja. S prvim tonovima Posvećenja sa svih strana izranjaju plesači androgina izgleda, izbačenih prsnih koševa i kukova uvijenih unatrag, izvitoperenošću tijela još više odstupajući od humanoga kretanja. Pokret koji se ponavlja kao provodni motiv upravo proizlazi iz gibanja prsnog koša. Kretanje svakog izvođača izrazito je individualizirano, koreografija je razrađena u obliku pojedinačnih sola međusobno odvojenih spotovima svjetla, čak i kad su u skupinama, plesači djeluju kao izdvojeni pojedinci. Povremeno su uočljive grupacije skupine nasuprot izdvojenom pojedincu, no u načelu izostaje uobičajen prikaz žrtvenoga kruga i žrtvovanje pojedinca. Sukob se više temelji na sučeljavanju izravna i silovita prikaza seksualne nesputanosti i međusobna nadmetanja i androgine, aseksualne vanjštine plesača.

U posve drukčijem tonu Milli Bitterli promišlja male, osobne rituale svakodnevnoga treninga tijela i procedure prenošenja pokreta iz dvorane do pozornice. Koliko se pokret promijeni od gruba, sirova stanja prilagođena uvjetima u dvorani do njegova transponiranja na scenu u konkretnom trenutku izvođenja i pred konkretnom publikom jedno je od pitanja kojima se koreografkinja bavila. Što se događa s plesnim sekvencijama nakon što se ponavljanjima i propitivanjima utvrde u konačni oblik? Što se može dogoditi samo na sceni? Kako u pokret upisati bit koja se želi izreći? Milli Bitterli pobija gledište da je ples autonoman i neovisan o jeziku. Plesni vokabular ili koreografski rukopis povezivi su s jezikom i ovisni o njemu. Autorica zauzima poziciju predavačice tumačeći plesnu tehniku kao način razumijevanja tijela, kao način na koji se znanje i iskustvo pohranjuju u tijelu i diskurzivno povezuju. Bitterli objašnjava kako izvodeći određeni pokret misli u kontradikcijama, kad pada, razmišlja o novom početku, kad je u boli, razmišlja o ljubavi, o tome kako joj je tijelo istodobno i jako i slabo. Dok izvodi, zabavlja se mišlju da sjedne na pokret, da se objesi o njega, da se njime zaogrne, da se giba brže od misli. Raspravljanje o radu i značenjskim razlikama između početne zamisli i konačnog proizvoda ne razotkriva taj proizvod kao podbačaj niti svjedoči o predvidljivosti i nemoći subjekta, nego upućuje na postojanje nedokučivih jezičnih razina. Vrlo otvoreno i s dozom samoironije autorica progovara i o trenucima gubitka samopouzdanja i nedostatka stvaralačkoga nadahnuća, o praznini prostorije i vlastitim granicama s kojima se suočava svaki put kad započinje neko novo djelo. O krizi i ponovnom uspinjanju. Istodobno je svjesna činjenice o plesu kao pretežno ženskoj disciplini i o definiranju suvremenoga plesa kao problema međunarodnih razmjera.

Duhovitu, dinamičnu i zabavnu studiju koreografskih dvojbi Milli Bitterli zdušno je prihvatila i zagrebačka publika.