Pobjeda političke korektnosti

„Margaret Somerville je veoma ugledna kanadska pravnica i etičarka te izuzetno cijenjena znanstvenica kojoj je već pet sveučilišta dodijelilo počasni doktorat. Kada se sasvim nedavno tom nizu pridružilo i sveučilište Ryrson u Torontu, obznanivši da je odlučilo profesorici Somerville podariti počasni doktorat, stvari su se počele komplicirati. Izbili su masovni prosvjedi jer je izašlo na vidjelo da je Somerville, kakvog li užasa, napisala nekoliko tekstova u kojima se usprotivila uvođenju homoseksualnog braka. Iako ti članci ne sadrže ni trunku homofobije nego nude jedno od najtrezvenijih i najbolje argumentiranih osporavanja homoseksualnog braka, sama činjenica da je ona branila tu poziciju bila je dovoljna da izazove bijes nastavnika i studenata. Nakon njihovih glasnih protesta i peticija, Sveučilište je bilo prisiljeno ponovno razmotriti čitavu situaciju te je konačno odlučilo da se počasni doktorat ipak dodijeli, ali dodajući i slijedeću znakovitu rečenicu: ‘Povjerenstvo koje je donijelo tu odluku nije bilo svjesno nekih stajališta koja je Somerville branila u tisku i u Parlamentu, a da su članovi povjerenstva toga bili svjesni, oni bi ozbiljno razmislili prije nego što bi odobrili to priznanje.’ (…) Premda ovaj slučaj vjerojatno zaslužuje da uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao nejbezvoljnija dodjela počasnog doktorata u povijesti, Somerville je ipak odlučila prisustvovati oficijelnoj ceremoniji. Neki su nastavnici iz protesta odbili uopće sudjelovati u tom događaju, a neki od prisutnih profesora su u trenutku kada je ona primala počast razvili transparent u znak podrške homoseksualcima ili su pak demonstrativno okrenuli leđa.“

U postdemokratskom vremenu često su najodlučniji zagovornici tolerancije

najnetolerantniji prema drukčijim mišljenjima

Navedenu priču ispričao je Neven Sesardić, hrvatski filozof s međunarodnom reputacijom u izvornom znanstvenom članku Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata (Prolegomena, 6 /1/ 2007: 5-28).

Profesorica Somerville navedeno je neugodno iskustvo prokomentirala: „Mnogi mlađi nastavnici užasno se boje reći što misle jer ne žele ugroziti svoje karijere. Trebali bismo se svi ipak podsjetiti da još živimo u demokraciji.“ Sam će pak Sesardić zaključiti: „Naravno, ako je ovako tretirana osoba sa statusom i znanstvenim ugledom jedne Margaret Somerville, poruka ne može biti jasnija onima koji se još nisu izborili za sigurno mjesto u džungli sveučilište hijerarhije. Koliko će oni, kad vide što se događa, biti spremni javno izraziti svoje mišljenje o homoseksualnom braku ako ono odudara od stava militantne većine? Neće li mnogi od njih nastojati sami sebe što brže uvjeriti da je protivljenje homoseksualnom braku samo rezultat predrasude i iracionalnosti, pa makar to njihovo ‘svrstavanje na pravu stranu’ bilo postignuto uz pomoć logičkih pogrešaka i iskrivljavanja protivničkog stajališta? I neće li oni koji ipak zadrže ‘nepoćudno mišljenje’ zaključiti da je bolje šutjeti i ne izlagati se riziku da od svojih razjarenih kolega budu žigosani kao homofobi, politički trogloditi i kršitelji bazičnih ljudskih prava?“

Ovaj članak Sesardić je napisao pod motom velikog francuskog pjesnika i mislioca Charlesa Peguya (1873–1914): „Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.“

Dobro je imati to u vidu u doba kad je i u nas ova tema došla na dnevni red. I ne samo ova, nego i mnoge druge koje će uslijediti, a koje se preispituju u sklopu famozne političke korektnosti. U postdemokratskom vremenu, kojem je jedna od značajki da su najodlučniji zagovornici tolerancije često najnetolerantniji prema drukčijim mišljenjima, sve ćemo teže moći razabirati kada netko iznosi pravo svoje mišljenje, a kad ono „svoje mišljenje s kojim se inače ne slaže“.

Iako je ovaj članak sačinjen uglavnom od priče i misli drugih ljudi, usuđujem ga se potpisati jer se i izborom tuđih priča i misli može itekako iskazati i vlastito stajalište.