Plesači su vrlo izdržljiva vrsta

Pokazali smo kako sve suvremeni ples ulazi u dijalog s raznim sferama društva / Bitno je znati koji su prioriteti u razvoju kulture u Hrvatskoj / Nužan je dijalog svih koji odlučuju o sudbini i plesa i hrvatske kulture i umjetnosti općenito

Mirna Žagar nezaobilazno je ime suvremenoga plesa. Nekad plesačica i koreografkinja, danas ravnateljica dvaju plesnih centara, Plesnog centra Scotiabank u Vancouveru i Zagrebačkoga plesnog centra, pokretačica Hrvatskoga centra za ples i pokret, osnivačica i ravnateljica Tjedna suvremenog plesa, producentica i menadžerica. Tjedan suvremenoga plesa, koji se održava od 21. svibnja do 2. lipnja, tek godina dana dijeli od 30. obljetnice. Kako vidi razvoj plesa i kakvu budućnost želi i predviđa Festivalu, donosimo u razgovoru.

TSP doskora ulazi u četvrto desetljeće postojanja. Mijenjaju se pristupi suvremenom plesu, umjetničke poetike, interes publike za ples... Kako zamišljate budućnost TSP-a?

Festival nije samo odraz specifičnoga koncepta, u našem slučaju prikazati aktualnosti, raznolikosti, trendove i tradiciju suvremenoga plesa te približiti disciplinu što široj javnosti, nego se temelji i na predviđanjima kojim i kakvim ćemo uvjetima moći raspolagati.

Vjerujem da interes javnosti za TSP-om i nakon 30. obljetnice neće oslabiti te intenzivno razmišljam što će festival dalje značiti za suvremeni ples u Hrvatskoj, ali i u širem kontekstu. Razmatram i tko bi mogao nastaviti moj rad jer ne želim to vječno raditi. Mnogo je pitanja na koja u sljedećih godinu dana želim odgovoriti.

Smatram da smo mnogo postigli, pomogli razvoju više generacija umjetnika, otvorili se suradnji sa svijetom, pokazali kako sve suvremeni ples ulazi u dijalog s raznim sferama društva, a ne samo s drugim disciplinama, kako se nositi s različitostima. Svojim smo primjerom potaknuli i druge, danas imamo razne plesne inicijative, festivale. Programom nastojim obuhvatiti ples iz različitih perspektiva te bez obzira na to što nosi budućnost vjerujem da TSP mora ustrajati na toj putanji.

Je li potpora TSP-u veća otkako se promijenila vlast i otkako u Ministarstvu kulture djeluju ljudi naklonjeniji plesu?

Nažalost – ne! Odluke o razinama potpore temelje se na preporukama određenih vijeća i donesene su prije izbora, tako da jedno s drugim nema i ne bi trebalo imati veze. Za razvoj struke poželjno je da oni koji su u poziciji krojiti kulturne strategije i uvjete njezine realizacije imaju afinitet prema plesu, odnosno prema kulturi i umjetnosti općenito. Smatram da je bitno znati koji su prioriteti u razvoju kulture u Hrvatskoj. Svi mi koji djelujemo u kulturi moramo znati i kojom se vizijom vode oni koji o kulturi odlučuju te koji su njihovi prioriteti. Tek tada ćemo znati kako se postaviti i kako odrediti vlastiti put. Nužan je dijalog svih koji odlučuju o sudbini i plesa i hrvatske kulture i umjetnosti općenito. To bi pomoglo da se sve manji resursi počnu učinkovitije iskorištavati. Nije toliko u pitanju nedostatak novca, više je pitanje raspodjele, strateškog određivanja prioriteta. Ples u Francuskoj, primjerice, počinje se razvijati odlukom francuskog ministarstva kulture iz 1980-ih da se u ples dodatno uloži kako bi ga se dovelo na istu razinu s ostalim izvedbenim disciplinama. Taj su primjer slijedile i druge europske zemlje, iznimno se uložilo i u infrastrukturu i u program te je ples jedna od najpropulzivnijih umjetničkih disciplina. U Hrvatskoj, nažalost, to tek moramo doživjeti i u tom smislu zaostajemo pedeset godina. Hrvatska je nekoć prednjačila u plesnom razvoju u regiji, radim na tome da se ta pozicija vrati. Nitko u struci ne bi smio odustati.

Je li za TSP prednost ili nedostatak činjenica da istodobno obnašate zahtjevne funkcije na dvama kontinentima, vodite dva plesna centra, organizirate festival?

Nastojim biti organizirana, spremna sam raditi duge sate i ulagati dodatne napore koje rad u međunarodnom kontekstu traži unatoč raznim izazovima, a to današnje komunikacijske mogućnosti dosta pojednostavnjuju. S druge strane, kontekst unutar kojega djelujem vrlo je širok, povlaštena sam pogledati i do 400 plesnih predstava godišnje, često sam prisutna pri rađanju ideje te njezinoj provedbi. Mrežu međunarodne suradnje od početka sam otvorila kolegama u Hrvatskoj te su mnogi i sami tako započeli. Dakle, moje je djelovanje u međunarodnom kontekstu uspjelo.

Nezavisna scena i ples kao umjetnička disciplina u Hrvatskoj sustavno su zanemarivani različitim kulturnim politikama. Nazire li se kraj suvremenom plesu?

Osobno ne vidim kraj jer je ples kreativna disciplina, plesači su vrlo izdržljiva vrsta, trenirani smo da se suočavamo s izazovima i težimo što boljim rezultatima. Mnogi bi se privrednici mogli ugledati na to kako se umjetnici efektno koriste potencijalima. Hoće li tko opstati, teško je predvidjeti i često ne ovisi o pojedincu. Svjedoci smo da je svagdje u svijetu umjetnost u ovim kriznim vremena prva na udaru. No povijest pokazuje da su umjetnici, kad se trebaju mobilizirati potencijali društva, prvi na koje se država poziva. Moram vjerovati da postoji budućnost i da je ovo samo usputna prepreka. Naučila sam da moramo moći sanjati i vjerovati te uvijek uložiti dodatni napor. Dokle god možemo pobrojati uspjehe, znamo da uspijevamo.