Palac gore

Potkraj protekle godine iz tiska je izašla prva knjiga Ivana Trojana, osječkoga teatrologa, asistenta na Filozofskom fakultetu u Osijeku i suradnika Umjetničke akademije u Osijeku, urednika časopisa Književna revija i, kako se u ovoj knjizi razotkriva, kazališnoga kritičara. Pod znakovitim naslovom Talijina maska Trojan je objedinio kazališne kritike koje je od 2005. do 2011, objavljivao u časopisu Kazalište, književnom listu Vijenac i internetskim novinama za kulturu i izvedbene umjetnosti Kulisa.eu, odnedavna Kazalište.hr.

Knjigu je uredila teatrologinja Lucija Ljubić, čijoj uredničkoj ruci zacijelo možemo zahvaliti uredno navođenje važnih teatrografskih podataka o mjestu i datumu izvedbe o kojoj kazališna kritika govori te bibliografskih podataka o mjestu i vremenu prvoga objavljivanja pojedine kritike, podataka od višestruke važnosti za razumijevanje kritike i njezina konteksta. Ljubićeva je i autorica uvodnoga teksta u kojemu pomno analizira Trojanov kritičarski rad ističući interes za dramaturšku dimenziju predstave, analizu glumačkih ostvarenja i jasno očitovanje o kvaliteti predstave kao temeljne odlike Trojanovih kritika.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, 2011.

Čitajući dvadeset i pet Trojanovih kritika stječe se dojam kako su na formiranje i oblikovanje njegova kazališnokritičarskoga rukopisa umnogome utjecale osječka kazališno-kulturna klima, medij(i) za koje su kritike pisane i autorova kroatistička izobrazba. U svim kritikama autor se bavi osječkim kazališnim životom, analizirajući ponajprije predstave Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku te se povremeno osvrćući i na predstave Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku i predstave odigrane u sklopu Osječkoga ljeta kulture. Time je nerijetko nepravedno zanemarivana umjetnička djelatnost te kazališne sredine, dobila sustavan kritički prikaz, ali i jedno od polazišta za neka buduća kazališnopovijesna i teatrološka vrednovanja, tim više što su Trojanovim prikazima zahvaćene i neke od predstava koje su obilježile povijest hrvatskoga glumišta protekloga desetljeća, poput Rostandova Cyrana de Bergeraca u režiji Zlatka Svibena iz 2005. Prikazi osječkih kazališnih zbivanja popunili su važno mjesto u regionalnoj rubrici časopisa i novina u kojima su Trojanovi ogledi objavljivani, a oni su povratno svojim profilom i prostorom predviđenim za kazališnu kritiku dijelom odredili i narav Trojanovih kritika. Njegova je prva kritika, prikaz spomenuta Cyrana, objavljena u specijaliziranom kazališnom časopisu, te opsegom i protežnošću analize – dakako ne nužno i kvalitetom iznesenih zaključaka – znatno odudara od ostatka kritika ukoričenih u ovom izdanju. Njih pak odlikuje kraća forma, jezgrovitost misli i nedvosmislenost iznesenih autorovih stajališta. Geneza Trojanova kritičarskoga rukopisa uvelike se sastoji upravo u ovladavanju žanrom i stjecanju sve veće suverenosti u iznošenju i doziranju vlastitih stajališta – posebice u odnosu spram povremenoga nerazmjera između žestine iskazanih sudova (kako pozitivnih tako i negativnih) i provedbe argumentacije tih sudova. Kroatist izobrazbom i profesionalnim habitusom, Trojan je u većini kritika usredotočen na dramski tekst koji se izvodi te na inačice i narav njegove scenske – dramaturške i redateljske – preobrazbe u tekst predstave. Tema koja ga osobito intrigira jest sraz pisca i redatelja, pronicanje u narav redateljskoga odnosa prema predlošku, detektiranje glavnih pitanja koja se predstavom željelo postaviti te utvrđivanje uspješnosti realiziranoga scenskoga odgovora na njih, a na sličnome tragu valja čitati i Trojanov interes za žanrovska (pre)kodiranja teksta u predstavi. Ne treba zanemariti ni Trojanovo zagovaranje suvremenoga hrvatskoga dramskog pisma, napose kad je riječ o inozemnim autorima i djelima koja su se, prema njegovu sudu, pokazala lošijim izborom u odnosu na ono što o pojedinoj tematici i problematici nude domaći autori: propitivanje i problematiziranje repertoarnih odabira osječke kazališne uprave također se može pribrojiti inventaru provodnih motiva Trojanovih kritika.

Teatrološka ili možda bolje rečeno teatrografska komponenta Trojanovih kritika najizrazitije se očituje u raspredanju o scenskoj povijesti pojedinoga prikazivanog komada, kako u hrvatskim tako i u svjetskim okvirima. Ipak, u analizi scenskih znakovnih sustava, nakon teksta, ponajviše se zadržava na analizi režije i glume, dok ostalim sastavnicama predstave, posebice likovnima kao što su scenografija, kostimografija i oblikovanje svjetla, posvećuje nešto manje prostora.

Zasigurno najveći prinos Trojanovih kritika jesu opisi/analize glumačkih kreacija, koje najčešće promatra iz perspektive ponuđene interpretacije lika i svrsishodnosti te interpretacije s obzirom na redateljsko čitanje djela. U žarištu Trojanova interesa nerijetko su kvaliteta i narav suradnje redatelja i glumačkog ansambla te u (ne)funkcionalnosti suživota redateljske i glumačke interpretacije lika i djela nalazi glavne odlike ili slabosti pojedine predstave. Sklon je raščlanjivanju glumčeva umjetničkoga postupka i umjetničkih sredstava s pomoću kojih je izgradio svoju interpretaciju, rado ubacuje i vlastito viđenje glumačke podjele, koja se nerijetko ne podudara s postojećom, poznavanje ansambla omogućava mu iznošenje pregleda razvoja pojedinih glumačkih osobnosti, pedagoški zagovara uklapanje glumačkoga podmlatka s Umjetničke akademije u predstave osječkoga teatra te potrebu stalna usavršavanja glumaca u suradnji sa starijim i iskusnijim kolegama, u rijetkim osvrtima na glazbene predstave usredotočuje se na glumačko umijeće (osječkih) opernih umjetnika, pa se srž njegova kritičarskoga kreda uvelike ogleda u optici njegova odnosa prema glumcu.

Ukoričenja kazališnih kritika, kako profesionalnih kazališnih kritičara, tako i kritičara-teatrologa, nisu iznimna, ali ni redovita izdavačka djelatnost – istaknimo tek potrebu za knjigom kritika Marije Grgičević – pa njihovo pojavljivanje već u startu treba gledati s odobravanjem. Pogledamo li još jednom naslovnu koricu Trojanove moderno dizajnirane knjige koja, u skladu s naravi kazališnokritičarskoga posla uopće, ali i s naravi Trojanovih kritika zasebno, prikazuje ruku s podignutim i ruku sa spuštenim palcem – što na kraju reći nego: palac gore!