Nestanak umjerenih republikanaca

Nastupi u predizborima pokazuju da republikanski kandidati koji se ne pokažu dovoljno agresivnima u unutarnjoj i vanjskoj politici teško mogu osvojiti srca vlastitoga biračkog tijela

Novi četverogodišnji mandat predsjednika SAD-a započet će 20. siječnja 2013, bilo da je tu riječ o prvom mandatu Mitta Romneyja ili drugom mandatu Baracka Obame, nakon općih izbora koji će se održati u studenome ove godine. Predsjednik SAD-a ima iznimno velike ovlasti te se smatra jednim od najmoćnijih predsjednika na svijetu (često i najmoćnijim). Da bi neka osoba mogla postati predsjednikom SAD-a, ona mora biti rođena u Americi, ne smije biti mlađa od 35 godina te mora najmanje četrnaest godina živjeti u SAD-u. Predsjednikom SAD-a ne može se biti više od dva puta. Glavne dužnosti predsjednika jesu da šiti Ustav i provodi zakone koje je donio Kongres. Njegove su ustavne ovlasti: pravo da predlaže zakone; pravo da saziva posebne sjednice Kongresa; obraćanje Kongresu; potpisivanje ili stavljanje veta na prijedloge zakona; imenovanje saveznih sudaca; postavljanje čelnika saveznih ministarstava i agencija te ostalih važnijih saveznih dužnosnika; postavljanje diplomatskih predstavnika za inozemne države; obnašanje dužnosti vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga; davanje pomilovanja za kaznena djela počinjena protiv SAD-a.

I Obama je morao preuzeti "jastrebovsku" vanjsku politiku na predizborima 2008. Romneyju je najveći problem raskorak s "običnim Amerikancima"

Predsjedničke kandidate biraju delegati nacionalnih konvencija dviju stranaka (Republikanske i Demokratske). O nominaciji predsjedničkih kandidata odlučuje se u predizborima i odlukama konvencija na razini pojedinih država. Same stranke službeno ulaze u izbornu utakmicu čim se utvrdi zajednički predsjednički kandidat. Predizbori su dobrim dijelom „privatizirali“ izborni proces. Znakovita je razina konflikta unutar stranaka za vrijeme predizbora, kada sami kandidati ulaze u političke borbe s vlastitim političkim organizacijama. ˝

Lista „klaunova“

Za vrijeme predizbora kandidati za stranačku nominaciju za predsjedničke izbore ulaze u „krvave“ međusobne sukobe. To su pokazali i trenutačni predizbori Republikanske stranke, u kojima su si kandidati već svašta međusobno rekli, a nisu štedjeli ni sadašnjeg predsjednika SAD-a. Iako je sada vrlo izgledno da će Mitt Romney osvojiti republikansku nominaciju (jedini preostali protukandidat je Ron Paul, koji ima znatno manju potporu od Romneyja), u početku predizborne utrke bilo je znatno više kandidata, od kojih su mnogi bili ne samo politički ridikuli nego i politički apsolutno nepismeni. Najbolji je primjer za to Herman Cain, ili kako su ga u američkom časopisu Foreign Policy popularno nazvali pizza-predsjednik. Cain, inače Afroamerikanac – činjenica zbog koje su ga mnogi analitičari nazvali „pokaznim“ Afroamerikancem Tea Partyja, ultrakonzervativne frakcije republikanaca – nekadašnji je generalni direktor lanca restorana brze prehrane pod nazivom Godfather’s Pizza i zapravo nema mnogo političkog iskustva. Političko neiskustvo, ali i nepismenost, pokazao je u brojnim gafovima tijekom kampanje. Iako je njegova osobna vanjskopolitička filozofija (tzv. Cainova doktrina) bila „mir putem snage i jasnoće“, nešto što podsjeća na Reaganovu filozofiju „mira putem snage“, činjenica je da je Cainu stravično nedostajala ta jasnoća o kojoj je neprestano pričao. Cain je već u samu početku predizbora pokazao svoje negativne stavove prema, po njemu, politički irelevantnim državama. Na novinarsko pitanje o Islamu Karimovu i američkim vojnim bazama u Uzbekistanu, Cain je jednostavno odgovorio da ga uopće nije briga tko je predsjednik „Uzbeki-beki-beki-beki-stana-stana“. Taj njegov pokušaj šaljivosti stajao ga je političkih bodova u predizbornoj utrci, ali i negativne osude svjetske javnosti. No to je bio samo jedan od njegovih brojnih gafova, zbog kojega ga se počelo percipirati kao priglupa (Foreign Policy „zaključio“ je kako je novi iPhone 4s daleko inteligentniji od Caina), što je na kraju i rezultiralo njegovim ispadanjem iz predizborne utrke.

Rick Perry također je u svojoj „republikanskoj krutosti“ u više navrata prvo „rekao pa zatim ispekao“ nekoliko nezgodnih tvrdnji. Tako je primjerice Erdoganovu vladu u Turskoj usporedio s islamskim teroristima te zaključio kako Turskoj zbog toga nije mjesto u NATO- savezu. Činjenicu da se turski vojnici bore rame uz rame s američkim snagama u Afganistanu protiv talibana Perry je zanemario. Također, Perry je ustvrdio da je jedini način da se spriječi djelovanje kolumbijskih narkokartela i šverc droge u SAD da Sjedinjene Države pošalju svoje vojne trupe u Meksiko kako bi zajedno s meksičkim vojnim snagama razorile kolumbijske narkomreže. Perry će biti zapamćen i po izjavi kako treba zatvoriti ured PLO-a u Washingtonu te srezati američku pomoć palestinskom vodstvu kao kaznu zbog toga što zahtijevaju punopravno članstvo u UN-u. Palestinski su ga predstavnici ubrzo proglasili rasistom.

Neobične zamisli Newta Gingricha

Ni nekadašnji predsjedavajući (speaker) Zastupničkog doma Kongresa Newt Gingrich nije bio ništa oprezniji u izjavama za javnost. Primjerice, Gingrich je 2002. hvalio Putina na sva usta, tvrdeći kako je Putin silno „napredovao“ u odnosu na prve ruske reformatore u postsovjetskom razdoblju te kako je njegov autoritarizam zapravo vrlo otvoren i prosvijećen. No nedavno je Gingrich promijenio ploču tvrdeći kako je Putin zapravo tvrdi i nasilni autokrat, jer je kao nekadašnji agent KGB-a naslijedio i KGB-ovo ponašanje. Što se pak tiče različitih „naprednih tehnika ispitivanja“ (mučenja), Gingrich se 2009. izjasnio kako je strogo protiv mučenja vodom (waterboarding), no čini se da je prošle godine promijenio mišljenje izjavivši kako mučenje vodom tehnički zapravo i nije mučenje te da i samo Zrakoplovstvo SAD-a to prakticira na vlastitim pilotima da bi ih se podučilo kako zapravo ispitivanje izgleda. Gingrich je čak ustvrdio kako se mučenje vodom ne smatra mučenjem u međunarodnom pravu, iako se Ujedinjeni narodi nisu složili s njim. No ono što je možda najviše osvojilo pozornost javnosti jest Newtova opsjednutost svemirom. Gingrich je tako s vremenom naveo niz preporuka vladi SAD-a, koje su uključivale militarizaciju svemira, ali i ideje poput izgradnje divovskog zrcala u Zemljinoj orbiti koje bi reflektiralo svjetlost Sunca i Mjeseca te osvijetlilo mračne uličice u kojima kriminalci vrebaju.

Rick Santorum u svojoj kritici Obamina zakona o zdravstvu ustvrdio je kako je jedna od dvadeset smrti u Nizozemskoj izravna posljedica prisilne eutanazije. Santorum je dalje nastavio kako stariji ljudi u Nizozemskoj nose narukvice s natpisima „nemojte me eutanizirati“ te da ti ljudi radije idu u bolnice u susjedne države jer se boje da će ih se, ako bolesni stupe u nizozemske bolnice, zbog nedovoljno novca eutanizirati. Također je jednom izjavio kako je zapravo Arapsko proljeće trebalo započeti u Iranu 2009, a ne u Tunisu i Egiptu. Pitanje glasi, poznaje li Santorum etnički sastav Irana? Nadalje Santorum je na pitanje o rješenju palestinskoga pitanja odgovorio kako su svi ljudi koji žive na Zapadnoj obali Izraelci, a ne Palestinci, te kako Palestinci zapravo ne postoje. Zanimljivo je da se, unatoč tomu što je u početku gubio, Santorum uspio održati gotovo do sama kraja predizbora. To mu je omogućila velika promjena u američkoj političkoj utakmici – pojava super PACKova. Super PACKs su privatne političke organizacije koje imaju dvije primarne funkcije – negativnu kampanju, tj. ocrnjivanje protivnika, te financiranje vlastitoga kandidata. U prethodnim predizborima kandidati koji bi ostvarili loše rezultate vrlo bi brzo izgubili privatnu financijsku potporu jer se sami predizbori ne odvijaju usporedno ni simultano u svim američkim saveznim državama, već taj proces traje mjesecima. No sada je dobar dio financija unaprijed skupljen i super PACKovi zapravo služe kao fondovi za financiranje kampanja, što je Santorumu uvelike pomoglo da se toliko dugo održi u predizbornoj utakmici.

Paul i Romney – „obični ljudi“

Ron Paul, posljednji preostali protukandidat Mittu Romneyju na republikanskim predizborima, opstao je dugo zbog svojih pogleda na vanjsku politiku SAD-a. Kako je Amerikancima već dosta prekomorskih vojnih izleta koji traju po desetljeće i rupa su bez dna u državnom proračunu, Paul je odigrao na kartu smanjenja, odnosno potpunog ukidanja američkog angažmana u svijetu (novi izolacionizam). Paul se u kampanji vodio filozofijom „nemojmo raditi drugima ono što ne želimo da oni rade nama“, ili u kontekstu Irana i cjelokupnog Bliskog istoka „te zemlje bombardiramo sve vrijeme i onda se čudimo jer nam zamjeraju“. Time je Ron Paul uvelike dobio na popularnosti, kako unutar republikanskoga, tako i unutar demokratskoga biračkog tijela. Paul također negira američku posebnost u svijetu te smatra SAD najvećom i najagresivnijom imperijalnom silom u povijesti. Smatra kako CIA-u treba ukinuti, SAD se trebaju u potpunosti povući iz NATO-a i UN-a te Iranu treba dopustiti posjedovanje nuklearnog naoružanja, nešto što dobro ne odzvanja u ušima prosječnih republikanaca, čime je u konačnici osigurao pobjedu Mittu Romneyju.

Mitt Romney, sin nekadašnjeg umjerenog republikanskog guvernera Georgea Romneyja, po uzoru na oca i sam pripada u umjereni tabor Republikanske stranke. Sam Romney pridržava se nekih srednjostrujaških republikanskih vanjskopolitičkih načela, poput protivljenja rezanju troškova za obranu, održavanja snažnih veza s Izraelom, pojačavanja granične sigurnosti (s Meksikom) te suprotstavljanja Rusiji i Kini. No Romneyjev je problem njegov potpuni odmak od prosječnog Amerikanca. Mitt Romney poduzetnik je i iznimno bogat čovjek, a kako bi ga javnost više percipirala kao jednoga od njih, Romney se trudio što je više moguće sličiti tzv. običnom čovjeku tako da je često tijekom kampanje nosio traperice i košulje zavrnutih rukava. No njegova je retorika sve samo ne ona prosječnog Amerikanca. Tako je na novinarsko pitanje prati li NASCAR (američke automobilske utrke) odgovorio kako ne prati, ali da su mnogi njegovi prijatelji vlasnici NASCAR-timova te da je to ista stvar kao i da prati utrke.

Nema više umjerene retorike

Postavlja se pitanje gdje su nestali umjereni i politički pismeni republikanci, i zašto se neki od njih (poput Mitta Romneyja) skrivaju na otvorenome? Tu se moramo vratiti na citat Abrahama Lincolna: „Sva vlast koju posjeduje čelnik države proizlazi iz naroda...“ Američki je narod taj koji bira predsjednika na temelju svojih preferencija, odnosno na temelju toga dijele li budući predstavnici naroda vrijednosti s vlastitim biračkim tijelom. Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. republikanski kandidati koji se ne pokažu dovoljno agresivnima teško da će osvojiti srca vlastitoga biračkog tijela, no problem je što i sami kandidati ne poznaju dobro globalnu pozornicu. Demokrati su također morali preuzeti takvu političku naraciju kako se ne bi doimali slabim. Tko od američkih političara nije javno govorio o američkoj posebnosti u svijetu i smatrao da je jedini odgovor na silu ili projekciju sile odgovor silom nije mogao biti uspješan. U predizbornoj debati u Južnoj Karolini 2008, kada su demokratske kandidate zapitali kako bi reagirali na novi teroristički napad, svi kandidati osim jednoga odgovorili su da bi smjesta bombardirali koga god treba. Taj jedan kandidat, današnji predsjednik SAD-a, koji je odgovorio da bi se prvo pobrinuo za nesreću, a zatim na temelju dobrih obavještajnih podataka ustvrdio tko je odgovoran te sa saveznicima poduzeo primjerene korake da se teroristička mreža onesposobi, dočekan je na nož javnosti i vrlo brzo prisiljen promijeniti ploču. No Obama si je tijekom mandata likvidacijom Osame bin Ladena te postupnim povlačenjem ljudstva iz Iraka i Afganistana i umjesto toga povećanjem broja napada bespilotnim letjelicama (čime sprečava američke žrtve na terenu) te djelomičnim oporavkom američke ekonomije osigurao pobjedu na predstojećim izborima. Republikanci, koliko god ga pokušavali proglasiti mlakim predsjednikom na polju nacionalne sigurnosti, time su zapravo razoružani, dok svojom ratnohuškačkom retorikom te nezgodnim stajalištima o imigraciji i forsiranju neoliberalnih načela u doba gospodarske krize iako dobivaju glasove vlastitoga biračkog tijela gube glasove one druge umjerenije Amerike kojoj je dosta rata i nezaposlenosti, a pogotovo glasove Afro- i Hispanoamerikanaca. Drugim riječima, Mitt Romney, iako će čvrstom retorikom u koju baš i ne vjeruje osvojiti nominaciju Republikanske stranke, neće postati predsjednikom SAD-a. Bit će to Pirova pobjeda.