Naprijed u mračnu prošlost

Možemo opravdano sumnjati u iskrenost Nikolićevih novih uvjerenja, jer iako se pokušava distancirati od svoje mračne prošlosti u njemu nema kajanja ili katarze. Promjene u njegovim političkim stavovima motivirane su isključivo željom za vlašću

Upravo završeni izbori u Srbiji ponudili su šokantnu završnicu – Tomislav Nikolić, kandidat Srpske napredne stranke, u drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedio je favoriziranoga Borisa Tadića, iznenadivši podjednako javnost i političke analitičare. Sam Tadić je, za razliku od prethodnih izbora, već u prvom krugu ostvario blagu prednost pred protukandidatom, a ankete su predviđale znatno povećanje vodstva u drugome krugu. Malo toga upućivalo je na mogućnost velikoga preokreta.

Od Ravne gore do Bruxellesa

Nikolić je jedan od osnivača Srpske radikalne stranke te je godinama imao niz visokih dužnosti u stranci, ali je u svojoj djelatnosti bio zasjenjen snažnom osobnošću vojvode Šešelja, kojemu je vjerno služio. Nakon (dobrovoljna) odlaska svog stranačkog šefa u Haag 2003. Nikolić je, kao zamjenik predsjednika, preuzeo vodstvo radikala. Ubrzo je SRS počeo postizati bolje izborne rezultate nego u Šešeljevo vrijeme te postaje pojedinačno najjača stranka u Srbiji. Odlični izborni rezultati pretvorili su se s vremenom u izvor frustracija jer im je vlast, zbog niska koalicijskog potencijala, uporno izmicala. Radikali su nakon ratnih devedesetih postupno ublažili neka od svojih najekstremnijih stajališta, no nikad se nisu transformirali niti ogradili od svoje mračne prošlosti. Zbog toga su tretirani gotovo kao kasta parija s kojima stranke ni pod kojim uvjetima nisu željele sklopiti koaliciju.

Nikolićeva politička metamorfoza ostavlja previše mjesta skepsi

Popularni Toma Grobar u tri je navrata zamalo postao predsjednikom Srbije. Pobijedio je u predsjedničkim izborima 2003, koji su poništeni zbog premalog odaziva birača, da bi zatim dvaput bio poražen od kandidata DS-a Borisa Tadića (2004. i 2008). Oba puta Nikolić je bio bolji u prvom, da bi zatim izgubio u drugom krugu nakon što su se birači svih ostalih stranaka ljevice i centra okupili oko Tadića.

Srpska napredna stranka nastala je nakon 2008. raskolom radikala. Tomislav je Nikolić sa svojim pristašama osnovao klub zastupnika Napred Srbijo, da bi ubrzo zajedno s dugogodišnjim tajnikom SRS-a Aleksandrom Vučićem osnovao Srpsku naprednu stranku.

Raskol je uzrokovan ideološkim sukobom „tvrde“ Šešeljeve i „umjerenije“ Nikolićeve struje unutar stranke, sukobom na osobnoj razini između dvojice lidera oko prevlasti u stranci i frustriranošću niskim koalicijskim potencijalom stranke. Povod je bilo ratificiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Srbije s Europskom Unijom koji je Nikolić odlučio poduprijeti.

Naprednjaci su od sama početka naglašavali svoju umjerenost u odnosu na radikale kao i proeuropske stavove, ali istovremeno su morali biti oprezni da zadrže i najveći dio dotadašnjih glasača SRS-a. Većinom je riječ o urbanim i muškim biračima, nižeg i srednjeg obrazovanja, radnicima, umirovljenicima i nezaposlenima. Naprednjaci su se koncentrirali na pitanja borbe protiv korupcije, vladavine prava i socijalne pravde. O većini škakljivih pitanja upadljivo su šutjeli, što dr. Miša Đurković, stručni suradnik na Institutu za europske studije u Beogradu, smatra svjesnom kalkulacijom vodstva stranke smišljenom da zadrži novostečeni legitimitet, a ne zamjeri se vlastitom biračkom tijelu.

Iz hrvatske perspektive najvažnija je promjena što su naprednjaci, za razliku od radikala, barem službeno napustili velikosrpsku ideju. Radikali u svojem programu ustraju na „ujedinjenju svih srpskih zemalja“ pod kojima podrazumijevaju Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu i, naravno, nikad prežaljeno Kosovo.

U tom kontekstu nevoljkog mirenja sa stvarnošću valja tumačiti i Nikolićevu izjavu Frankfurter Allgemeine Zeitungu u kojoj govori o Vukovaru kao srpskom gradu koji je, eto nažalost, ostao izvan međunarodno priznatih granica Srbije. Velika je Srbija tako u njegovim očima ostala neispunjen san od kojega se, zbog praktičnih razloga, ipak trebalo odustati.

Ususret izborima

Predizborna kampanja naprednjaka bila je obilježena nizom optužbi na račun vlasti, teškim riječima, nespretnostima i gafovima. Nervoza s Nikolićeve strane može se razumjeti s obzirom da bi loš rezultat vjerojatno značio kraj njegove političke karijere. Doduše treba napomenuti da se dosad većina stranačkih vođa u Srbiji pokazala iznimno tvrdokornima i otpornima na izborne brodolome. Galama oko navodne izborne prijevare u prvom krugu predsjedničkih izbora trebala je stoga osigurati prostor za častan uzmak u slučaju lošeg rezultata. Željelo se sugerirati da Nikolić nije poražen nego pokraden te stoga zapravo i nije izgubio izbore.

Tadić je po već iskušanu receptu plašio birače Nikolićevom mračnom prošlošću, dok je istovremeno i sam očijukao s nacionalizmom. Ovaj put takav pristup nije donio očekivane rezultate. Gotovo svi politički analitičari suglasni su da su se birači na ovim izborima, glasanjem ili apstinencijom, ponajprije izrazili protiv Tadića, a tek onda poduprli Nikolića. Tadić je kažnjen od vlastitih birača zbog trenutne loše gospodarske situacije, nezaposlenosti, korupcije, klijentelizma i arogancije prema običnim građanima. Stopa nezaposlenosti prema posljednjim pokazateljima alarmantnih je 23,7%, dok su istovremeno prosječne bruto plaće najmanje u regiji.

Treba osim toga napomenuti i da je Tadić kao predsjednik Srbije i Demokratske stranke imao veću političku moć od samozatajnoga premijera Mirka Cvetkovića te zaista snosi odgovornost za loše stanje u državi. Po mnogim tumačenjima Tadić je koncentrirao previše moći u svojim rukama, što je dovelo do zanimljive situacije u kojoj je čak i ikona „građanske Srbije“ Vesna Pešić pozvala birače da glas daju Nikoliću. DS je uživao i potporu velikog dijela medija, pogotovo novina Blic, NIN i Kurir, koji su Tadiću predviđali sigurnu pobjedu. Takvim prognozama zapravo su mu učinili medvjeđu uslugu. Uvjerivši javnost da je Tadićeva pobjeda gotova stvar potaknuli su dio glasača DS da ostane kod kuće u presudnom drugom krugu predsjedničkih izbora.

Najveći pobjednici zapravo su Dačićevi preporođeni socijalisti, koji su na parlamentarnim izborima uspjeli udvostručiti broj dobivenih glasova (16%) s obzirom na prošle izbore.

Ivica Dačić, često zbog sličnosti u javnim nastupima s pokojnim voždom nazivan „Mali Sloba“, popeo se na čelo stranke nakon Miloševićeve smrti, kada je stranka dotaknula dno popularnosti. SPS je kao i SNS napustio euroskeptična stajališta i krenuo u potragu za novim identitetom. Tko god bude sastavljao vladu, morat će osigurati potporu 44 SPS-ova zastupnika. Dačić će se vjerojatno odlučiti za već provjerenu kombinaciju s demokratima, osim ako ga ne pokoleba nemoralna ponuda naprednjaka koja bi mu osiguravala priželjkivano mjesto premijera. Jedini scenarij u formiranja vlasti bez SPS-a je stvaranje velike koalicije između SNS-a i DS-a, no ta je kombinacija gotovo nemoguća.

Ekstremisti ne miruju

DS je kao stranka postigao relativan uspjeh na parlamentarnim izborima izborivši 67 zastupnika, više nego što su ih dosad imali. U ovom trenutku teško je reći u koji skupinu svrstati njihova stranačkog lidera Borisa Tadića. On je doživio neugodan udarac, ali ne bi trebalo donositi konačne zaključke prije nego što se sastavi vlada, jer možda baš on postane novi premijer Srbije. U tom slučaju došlo bi do kohabitacije s Nikolićem, a prema Ustavu Srbije prava moć leži u uredu premijera, a ne predsjednika. Treba još spomenuti prosječne rezultate i LDP-a Čede Jovanovića (6,52%) i URS-a Mlađana Dinkića (5,49%), kojih bi potpora mogli zatrebati Demokratskoj stranci pri sastavljanju vlade.

Najveći su gubitnici izbora ipak Šešeljevi radikali i njihov utamničeni vojvoda, koji će možda konačno, dvadeset godina prekasno, postati potpuno marginalna osoba u političkom životu Srbije. SRS je doživio povijesni poraz i po prvi put nakon 1992. ta je stranka ostala bez mjesta u parlamentu. Njihova kandidatkinja na predsjedničkim izborima Jadranka Šešelj pokazala se kao potpun promašaj osvojivši bijednih 3,78% glasova. Gurnuvši svoju ženu na najvišu razinu stranačke politike Šešelj je počinio istu stvar zbog koje je godinama kritizirao Miloševića i Vuka Draškovića.

No ekstremisti ne miruju. Posljednjih desetak godina svjedoci smo bujanja raznih nestranačkih organizacija radikalno desnog opredjeljenja, kao što su Obraz, Pokret 1389, Sveti Justin Filozof i drugi, kojima su glavne zajedničke osobine ekstremni nacionalizam i povezanost sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Njihovi programi malo se razlikuju od osnivačke legitimacijske matrice SRS-a i SPO-a iz 1991. te uključuju antikomunizam, povijesni revizionizam, retradicionalizaciju, ortodoksni klerikalizam i ksenofobiju. Iz toga kruga potječe i novonastali pokret Srpski sabor Dveri, koji je ove godine prvi put sudjelovao na izborima, bez većih uspjeha. Ipak Dveri su uspjele ući u pokrajinski parlament Vojvodine i u skupštine nekoliko gradova. Monopol SRS-a na glasove građana ekstremno desnih uvjerenja očigledno je razbijen te će se radikali odsad morati boriti s konkurencijom za glasove. Zanimljiva je ovdje usporedba s Hrvatskom gdje ne postoje stranke ekstremne desnice koje bi imale utjecaja na politički život zemlje.

Politički dr. Jekyll i gospodin Hyde

Stavovi koje je Tomislav Nikolić izražavao prije nekoliko godina i stavovi koje zastupa danas toliko su naizgled različiti da bi neupućeni promatrač mogao pomisliti da se radi o dvije različite osobe. Nikolićeva politička biografija podsjeća na poznatu novelu Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea. Uglavnom, onaj stari Tomislav Nikolić, zaprisegnuti četnički vojvoda, prikrio se prije četiri godine, ali ipak povremeno ispliva na površinu, kao što se to moglo nedavno vidjeti iz kontroverzne izjave o „srpskom Vukovaru“. Možemo stoga opravdano sumnjati u iskrenost Nikolićevih novih uvjerenja, jer iako se pokušava distancirati od svoje mračne prošlosti u njemu nema kajanja ili katarze. Promjene u njegovim političkim stavovima motivirane su isključivo željom za vlašću.

Nikolić će uskoro otkriti da je obnašanje odgovorne dužnosti mnogo teže nego kritiziranje vlasti iz sigurnosti oporbenih klupa. Prevrtljiva i svađalačka narav, sklonost ekscesima i teškim riječima, nedostatak manira i nepoznavanje stranih jezika samo su neke od osobina zbog kojih će vjerojatno imati neugodnosti tijekom mandata.