Meksikanci (ne) vole smrt

Arbitar književnog ukusa, polemičar i predmet polemika u mnogim sredinama, hvaljen i osporavan, od sredine prošloga stoljeća pa do zadnjih dana života Carlos Fuentes je zbog onoga najboljega iz svoga golemog opusa bio jedno od težišta hispanskoameričke književnosti

Saznavši da je preminuo meksički pisac Carlos Fuentes, najprije mi je pao na pamet motto njegovu najglasovitijem romanu, Smrt Artemija Cruza: posrijedi su početni stihovi iz jedne od valjda najčešće pjevanih meksičkih pučkih pjesama, koji u doslovnu slobodnom prijevodu glase: „Ne vrijedi ništa život / život ne vrijedi ništa / počinje uvijek plačem / plačem i završava“. Naime, prateći još u studentskim danima Fuentesove brojne nastupe u javnosti, ali i društveni, dapače mondeni život u kojem je Fuentes pokazivao sve umijeće diplomatskog odvjetka i šarm navlastito meksičke mješavine inačica pučkog i elitnog u tamošnjim jedinstvenim oblicima društvenosti, često mi se činilo da je te stihove jamačno izabrao neki drugi Carlos Fuentes. Danas, kad više nije ovdje, pitam se nije li Fuentes, proživjevši svojih 80 godina doslovce i metaforički pod reflektorima – čije je svjetlo kadšto smetalo pri čitanju njegova nadasve zanimljiva i relevantna književnog djela – najrječitije potvrdio točnost one predodžbe o Meksikancu autorstvo koje u inozemstvu pripisuju Octaviju Pazu, odnosno njegovu Labirintu samoće. Pazova bi se teza (ili njezina najčešća percepcija) mogla sažeti ovako: Meksikanac stalno osjeća blizinu smrti pa se tom nepodnošljivom osjećaju suprotstavlja bezglavim predavanjem fiesti u kojoj tu blizinu jedino uspijeva potisnuti. Fuentes je u nekoliko navrata prošlih desetljeća duhovito prepričao kako se na gostovanjima po vodećim angloameričkim sveučilištima morao hvatati ukoštac sa svim izvedenicama tvrdnje da „Meksikanci vole smrt“ („los mexicanos enamoran a la muerte“), koju su oni doživljavali kao aksiom.

Carlos Fuentes klasik je meksičke prozne književnosti

Svestrani autokritik

Kako bilo, Fuentes je proživio nevjerojatno dinamičan život. Ovih dana u nekrolozima se ističe da je bio dijete diplomata i da je do studentskih dana živio po svjetskim metropolama (Washingtonu, Buenos Airesu, Rio de Janeiru i dr.), što je doista važno jer je znanje svjetskih jezika (što je i danas rijetka praksa u Hispanskoj Americi), poznanstva, poznavanje funkcioniranja „velikog svijeta“ i neopterećenost provincijalnim kompleksima kakvi su tad uglavnom mučili hispanske Amerikance, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao sasvim mlad pisac, iskoristio za plasiranje vlastitih djela, ali i djela svojih vršnjaka u inozemne izdavačke kuće. Tako je postao nezaobilazan (i) u stvaranju tzv. booma. I obrazovanje na izvrsnim stranim i domaćim školama, i putovanja, i europsko podrijetlo obitelji s obiju strana, i pripadnost građanskom sloju davno prije nego su meksičke gradove zaposjeli skorojevići izrasli iz Meksičke revolucije koji će mu poslužiti kao predlošci za najbolje protagoniste romanâ, i poznanstva s autorima poput Alfonsa Reyesa, Alberta Moravije, Susan Sontag, Friedricha Dürrenmatta, Arthura Millera, Luisa Buńuela i drugih te s meksičkim i stranim publicistima, misliocima i političarima dali su mu dodatnu sigurnost u nastupu i širinu, ali i specifičnu formaciju zahvaljujući kojoj je od mladih dana postao traženim suradnikom glasovitih dnevnih novina i časopisa te sudionikom okruglih stolova na televizijskim mrežama poput NBC-a, ORF-a, BBC-a i drugih, sudionikom važnih filmskih festivala i književnih skupova te predavačem na glasovitim sveučilištima.

Takav život nije uvijek prolazio nekažnjeno: Jorge Edwards, prisilni svjedok prisilne autokritike kubanskih pisaca 60-ih bio je tek prvi u nizu – ali najdojmljiviji – među onima koji su Fuentesovo proklamirano ljevičarstvo i uvezanost u nacionalni ljevičarski pokret nazvali salonskim. Neki sektori meksičkoga književnog svijeta drže ga piscem koji piše na materinskom jeziku tek pošto se – doduše kao mladić – okušao na engleskom (kratki roman Seascape) i racionalno optirao za španjolski nakon procjene da će se u književnosti na engleskom jeziku znatno teže probiti. Prijepore koje su njegova slava i specifičan način života izazivali, i koji su ponekad zasjenjivali književnokritičku prosudbu njegovih tekstova, mogli bismo nizati gotovo u beskraj, ali bi onda valjalo naglasiti i da je Fuentes bez imalo okolišanja u svojim prvim sabranim djelima još 1970. dao objaviti i mišljenja svojih seniora, Lezame Lime i Julija Cortázara, o rukopisima svojih prvih romana, koja nisu uvijek bila pohvalna, a što bi se malotko odlučio napraviti. Fuentes je, dakle, njegovao i samo sebi svojstven način ponašanja, čime je također izmijenio književni krajolik u koji se odlučio upisati. Valja spomenuti i da je od mladih dana radio kao suradnik i osnivač važnih nacionalnih književnih časopisa, ali i za hispanske književnosti neobično važna havanskog Orígenes i pariškoga Mundo Nuevo, rimskog Botteghe Oscure, New York Review of Books, pariških Les lettres nouvelles, Les lettres françaises i La Quinzaine Littéraire, londonskog The Sunday Times, milanskog Cinema Nuovo... Fuentesova diplomatska, pa politička aktivnost, izravno poznavanje stanja u neuralgičnim točkama i događajima poput Havane ranih šezdesetih, tzv. nesvrstanih ili uvijek osjetljivih odnosa njegove domovine i SAD-a doprinijeli su kvaliteti, polemičnosti i aktualnosti meksičkih časopisa koje je uređivao s tada znamenitim publicistima.

Proboj na svjetsku scenu

U tom je kontekstu nastalo zaista zamašno književno djelo: Fuentes je objavio dvadesetak romana – devet zbirki pripovijedaka, petnaest knjiga ogledne proze, sedam filmskih scenarija, četiri dramska djela te nebrojene osvrte, kolumne, polemike i kritike razasute po mnogobrojnim publikacijama na mnogim jezicima. Prvu knjigu, zbirku pripovijedaka Dani pod obrazinom (Los días enmascarados) objavio mu je 1954. Juan José Arreola. Posrijedi je šest pripovijedaka u kojima pretežu elementi fantastičnoga, a u kojima su i tadašnji i kasniji kritičari otkrivali i matrice pučke predaje 19. stoljeća, ali i navlastito znanstvene fantastike i satire. Knjiga je zbog smjelih rješenja u narativnoj strukturi dočekana na nož, čime je započeo trajno polemičan odnos Fuentesa i dijela nacionalne književne kritike. Djela zbog kojih ga se – uz poneki kasniji roman – i drži klasikom meksičke i hispanskoameričke pripovjedne proze prošloga stoljeća te vodećim meksičkim autorom sredine stoljeća napisao je u sljedećih šest godina: prvi roman, Najprozirniji kraj (La región más transparente), sveobuhvatnu viziju Meksika pedesetih godina u povijesnoj perspektivi i veoma smjeloj formi u kojoj se presijecaju mentalni procesi brojnih likova s još brojnijim događajima predstavljenima mimo realnoga vremenskog slijeda objavio je 1958; godinu poslije u romanu Mirne savjesti (Las buenas conciencias) tematizirao je život provincijskoga grada u maniri romana realizma. Godine 1962. objavio je dva ključna romana: Aura, po općem sudu njegov najbolji tekst s elementima fantastike, i Smrt Artemija Cruza (La muerte de Artemio Cruz). Potonji je Fuentesa izbacio na svjetsku književnu scenu: do 1970. roman su u prijevodu na portugalski, francuski, talijanski, njemački, engleski, ruski te na nekoliko drugih jezika objavili vodeći svjetski beletristički nakladnici. Hrvatski prijevod objavila je zagrebačka Zora 1969. Prijevode je slijedilo mnoštvo pozitivnih prikaza u cijelom svijetu. U odnosu na taj roman, prethodni su se doimali gotovo kao vježbe stila i razradbe likova koji će pravi oblik i značenje dobiti u njemu.

Pored zanimljive narativne strukture koja se drži jednim od oglednih primjera svježine koju je hispanskoamerički roman unio u svjetsku pripovjednu prozu druge polovice 20. stoljeća, u Smrti Artemija Cruza intrigirala je priča o individualnoj sudbini kroz koju se presijecala sudbina naroda i zemlje; naime, u tijeku cijele prve polovice 20. stoljeća politički krajnje konfliktni Meksiko, koji je tada uzimao riječ i na svjetskoj političkoj sceni, prebogat sirovinama i zato poželjan plijen velikim silama, kulturno pak vrlo zanimljiv Europljanima, a pravo otkriće stoljeća iz antropološkog i arheološkog očišta, tvorio je tadašnjim čitateljima primarni kontekst za čitanje romana. Dodatni je povoljan element bilo to što je posrijedi bila izvrsno ispričana priča o tamnim stranama etabliranoga društva, za što su šezdesete imale razvijen senzibilitet. Istodobno se Fuentes, nakon već povijesnoga skupa latinskoameričkih kulturnjaka u Concepciónu u Čileu polemikama s angloameričkim književnim kritičarima, zastupanjem kubanske revolucije i gotovo klanovskim okupljanjem oko sebe drugih mladih pisaca prometnuo u promicatelja njihovih djela kod stranih nakladnika i u autoritet čije se prosudbe počelo međunarodno uvažavati. Zahvaljujući tomu, otad pa do kraja šezdesetih godina uglavnom je živio u europskim kulturnim središtima i objavljivao u prosjeku po jedan važan naslov godišnje: u to su vrijeme nastali romani Zona sagrada (Sveti predio), Cambio de piel (Nova koža) i Cumpleańos (Rođendan), redom zahtjevna štiva zbog veoma složene narativne strukture i simboličke vrijednosti likova i motiva; no i u takvim hermetičnim strukturama, u kojima su u prvom planu obično motivi sablažnjivi građanskom moralu (poput odnosa majke i sina u Zona sagrada), Fuentes se na kraju vraća meksičkom identitetu i povijesti te složenim stanjima u tom uslojenom i raslojenom društvu. U tom prvom europskom razdoblju objavio je knjige ogledne i kritičke proze, París, la Revolución de Mayo (Pariz i svibanjska revolucija, 1968) i La nueva novela hispanoamericana (Novi hispanskoamerički roman, 1969), niz zapažanja uz čitanje fikcionalne proze suvremenika i prijatelja kojima je odredio mnoge stavove spram hispanskoameričke književnosti toga doba. Zajedno s ogledima o meksičkoj kulturi Tiempo mexicano (Vrijeme u Meksiku, 1970) i Cervantes o la crítica de la literatura (Cervantes ili o kritici književnosti, 1976) ta nevelika knjiga tvori ono najinovativnije u golemu Fuentesovu opusu književnokritičke, kulturološke, politološke i ine nepripovjedne proze.

Udaljavanje od Meksika

Drugo europsko razdoblje u Fuentesovu životu njegova su dva mandata na dužnosti meksičkoga veleposlanika u Francuskoj te godine provedene u Parizu prije i poslije tih mandata. Stožerno djelo iz tog razdoblja opsežni je roman od gotovo 800 stranica, Terra nostra (1975). Za razliku od dotadašnje zaokupljenosti navlastito meksičkim povijesnim nasljeđem, u tom romanu prvi put se bavi odnosom Starog i Novog Svijeta, odnosno Španjolske i Nove Španjolske (Meksika). Razdijeljen na tri dijela, taj narativno složen tekst najvećim dijelom tematizira vrijeme Filipa II, dakle Španjolske u vrijeme katoličke obnove, kroz figuru „Gospodara“ koja uključuje sve po dotadašnjoj historiografiji gotovo stereotipizirane osobine rečenoga vladara, ali u široku galeriju likova i tema uvodi i mnoge tada ključne povijesne i fikcionalne osobe: i Cervantesa i Don Quijotea, i Celestinu i Don Juana, i otkrivače Novoga Svijeta pod pseudonimima, ali s povijesno prepoznatljivim osobinama, i tako uspostavlja dijalog između Meksika i njegove samopercepcije s jedne strane te španjolskoga nasljeđa na samu Iberskom poluotoku i u njegovu prekomorju. U tom slojevitom dijalogu prepleće se percepcija toga važnog razdoblja kroz povjesnicu, umjetnost i povijesno sjećanje narodâ. Shvaćali ga kao roman o moći/strukturama moći ili kao roman o korijenima hispanske strane meksičkog i hispanskoameričkog identiteta, Terra nostra je u tematskom smislu bio novum: naime, sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća kolonijalno razdoblje – dakle tristo godina povijesti – nije se sustavno istraživalo niti se njime bavila književnost. Sedamdesetih je Fuentes doživio i postavljanje svojih dramskih tekstova na pariške i druge europske pozornice, antologije svojih pripovjedaka u izdanju najboljih španjolskih izdavačkih kuća, uvrštavanje svojih romana u silabe angloameričkih sveučilišnih programa studija, primio je važne hispanskoameričke književne nagrade (poslije i nagradu Cervantes) i… počeo doživljavati kritike da se udaljio od Meksika. Može se reći da se Fuentes nikad poslije nije ni vratio doma u pravom smislu riječi: osamdesete i devedesete je proživio kao uvažen i tražen gost akademskih i umjetničkih sredina te političkih organizacija. Istodobno, u svom pismu upuštao se u nove pustolovine: u detektivske romane (La cabeza de la hidra – Hidrina glava, 1976), u povijesni ili povijesno-pustolovni roman znatno konzervativnije narativne strukture (La campana – Zvono, 1990, La frontera de cristal – Granica od stakla, 1996, La silla del aguila – Mjesto za orla, 2003, Gringo viejo – Stari gringo, 1985...), u autobiografske zapise neočekivane političke i ljubavničke iskrenosti (Diana, la cazadora solitaria – Diana lovi sama, 1994), ali se u nekoliko navrata, posebice u poznim godinama i zadnjim radovima, vraćao i fantastici, kojom ga je još u adolescentskim danima zarazio očev prijatelj Alfonso Reyes (primjerice u romanu Instinto de Inez iz 2001. i drugima).

Nemoguće je u redcima koje pišem u njegovu smrt spomenuti, a još teže pada ispuštati sve naslove kojima je Carlos Fuentes zaista obogatio svoju, meksičku i cijelu hispanskoameričku književnost. Arbitar književnog i inog ukusa, polemičar i predmet polemika u mnogim sredinama, obožavan i omrznut, hvaljen i osporavan, od sredine prošloga stoljeća pa do zadnjih dana života zbog onoga najboljega iz svog golemog opusa bio je jedno od težišta nacionalne i hispanskoameričke književnosti.