Ljubav na sto načina

Prije nego što je objavio Zaljubljene duhove riječki pisac Zoran Krušvar (1977) tiskao je dvije knjige za djecu, a što se starijih tiče, slovio je kao pisac znanstvenofantastične proze: zbirka priča Najbolji na svijetu (2004), Izvršitelji nauma Gospodnjeg (2007) i Kamov se vraća kući (2010). Većina od ukupno 26 tekstova koje obuhvaća zbirka Zaljubljeni duhovi pojavila se prethodno u riječkom magazinu Teklić, potpisana pseudonimom David Šnajder. Ti su tekstovi, zbog ograničena magazinskog prostora, bili kratki; naknadno su, za knjižno izdanje, prošireni i dotjerani.

Tematski okvir Krušvarovih tekstova određivao je nadnaslov rubrike u kojoj su se pojavljivale: Ljubavna priča. Standardno značenje riječi ljubav – onaj njezin aspekt koji nas ovdje zanima – Anićev Veliki rječnik hrvatskoga jezika definira kao „snažan osjećaj naklonosti, strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome“. Tim se riječima opisuje naš stvarni, realni svijet, ali pisac je gdješto zaronio i u predjele fantastike, biljnog i životinjskog svijeta (Buba Mara, Kovitlanje, Šljive, Ljubavni ugriz, umetnute priče o lisici i morskom psu te o bračnom paru maslačaka u priči Nedosanjani san). K tome, zbiljski je život uvijek širi, složeniji, opire se i izmiče definicijama ma kako se one činile obuhvatnima. Tako mislim i da u slučaju ove Krušvarove knjige njezinu (ljubavnu) tematiku ne bi trebalo shvatiti strogo prema citiranoj definiciji, nego nešto fleksibilnije, jer je autor obuhvatio i pojedine oblike ljubavi koji se ne uklapaju u uvriježene, svakodnevne predodžbe. Pisac naime širi svoj tematski repertoar i na pojave koje se u suvremenoj medicini i u javnom životu smatraju bolesnim porivima, spolnim perverzijama, anomalijama u seksualnom ponašanju, protuprirodnim aspektima spolnog nagona, itd.

Tako se u priči Trenutak nasamo tematizira fetišizam: mladić donosi djevojci ukradene majice svoga prijatelja koji joj se sviđa, a sam kriomice uzima njezine gaćice iz košare za prljavo rublje. Majica i gaćice fetiši su koji u njihovu seksualnom užitku zamjenjuju voljene osobe. U talijanskom obliku imena Andrea (Andrija), kako se zove protagonist priče Jedna Andreina noć – imenu koje je u nas „dvospolno“ pa ga nose i muškarci i žene – skriva se priča o transvestitstvu. Na njezinu kraju, u efektnoj poenti, čitatelj doznaje da je zgodna, seksepilna žena koja je u noćnom klubu suptilno zavela Slavena zapravo preodjeveni muškarac, transvestit. Krušvar ne bježi ni od tretiranja homoerotike, „seksualne inverzije“. Muškom homoseksualnošću pozabavio se u priči Nedosanjani san, najdužoj i kompozicijski najsloženijoj, gdje gotovo naturalistički opisuje felaciju između dvojice liječnika; scena djeluje drastično jer se zbiva uz krevet pacijenta (glavnog lika) koji upravo umire. Naznake ženskoga homoseksualizma jasno su izražene u pričama Kovitlanje i Ljetni koncert, a bolesnu opsjednutost muškarca vrlo mladom djevojkom opisuje u priči Junak dana.

Izd. VBZ, Zagreb, 2011.

Većina je priča nastala na tragu „snažnog osjećaja naklonosti“, koja se očituje u svim razdobljima ljudskog života, ali dakako na različite načine: u djetinjstvu (priča Kokica pečena, u kojoj se dječak i djevojčica igraju „doktora“ i „muža i žene“, a životno neiskustvo citatno je „pokriveno“ govorom starijih, njihovih roditelja); u mlađoj dobi (Retardirana rotkvica, gdje žestina osjećaja stalno tjera na traženje makar i bizarnih načina da se dopre do žuđena cilja); u srednjoj i zreloj dobi (Stranac iz vlaka, Knjige s porukom, Silazak s neba na zemlju); u starosti (Ljubav u kontejneru, priča o tome kako aktualna socijalna zbilja rađa međusobnu naklonost dvoje starih ljudi). U Krušvarovim pričama sa sretnim ili s nesretnim završecima čest je motiv osamljenost ljudi, koji nikako ne mogu dosegnuti žuđenu ljepotu i ljubav. In pelinkovac veritas priča je o dvoje takvih deklasiranih osamljenika u beskrajnom svemiru: muškarac dolazi na piće u kafić i „smišlja spiku“, „razrađuje scenarij“ kako da priđe ljepotici koja sjedi sama za stolom; konobarica mašta o tome da se ljubi „s pop-varijantom princa na bijelom konju“. Duboko u noć, kad je kafić zatvoren, njih se dvoje opet sretnu: „bili su sami na parkiralištu... a bili su sami i inače.“

Motiv samoće i očekivanja „princa na bijelom konju“ pisac razvija i u priči Nule i jedinice, jednoj od najuspjelijih u zbirci. No glavna junakinja, Morena, nije zarobljenica socijalnih ili nekih drugih realnih okolnosti, nego virtualnog, internetskog svijeta. Dopisuje se s muškarcem koji joj udvara tako da mu ne može odoljeti, postaje ovisna o njegovim porukama i smjesta pristaje na predloženi sastanak da se upoznaju „onako offline“. Ali uslijedilo je teško razočaranje: „Nije nervozno čekao ili pogledavao na sat. Samo je stajao i čekao. (...) Bez mistične aure tajanstvenog zavodnika s interneta, bez savršene slike koju su stvorile Morenina mašta i njegove divne rečenice. Ta spoznaja presjekla joj je dah – u stvarnom svijetu njen princ bio je samo još jedan usamljeni prolaznik, stražar s ružom ispred banke.“ Gotovo identičnu situaciju izjalovljenih očekivanja nakon kobnog sudara virtualnog i realnog svijeta sjajno je u svom romanu Tuđi život opisala Marina Vujčić.

Među priče koje odskaču kvalitetom svakako još treba spomenuti dvije. Extra large s trpkim humorom opisuje praktične nevolje djevojke Sanje čiji je „problem debljina“ i njezin susret u autobusu s mladićem sličnih gabarita. Osobito efektno djeluje lanac usporedbi (u kojima se jedan član uvijek odnosi na hranu), vrlo vješto uklopljenih od početka do kraja priče: „od ovakvog će vremena porumeniti kao odojak u pećnici“; autobus joj je izgledao „kao džinovski par kobasica“; dječak liže autobusna stakla „kao da su sladoled s duplom čokoladom i nougat preljevom“; „Glas mu je bio mekan kao raskuhana pašta“; njegovo tijelo spajalo se s njom „poput dvije grude snijega od bjelanjaka u šnenoklama“. Druga priča, Preljubnik, efektno je poentiran tekst o bolesnoj ljubomori žene koja je stalno pod lijekovima. Njezini dramatični ispadi zbivaju se u trenucima kad muža nema, kad odlazi po lijekove. Jedna od ne tako rijetkih priča u ovoj knjizi koja ne završava hepiendom, nego koja o ljubavi govori kao o odgovornosti. Neobičan završetak ima najduža priča zbirke, Nedosanjani san, napisana u žanru fantastike i s četiri umetnute priče uz onu temeljnu. Njezin glavni junak, ujedno pripovjedač u prvom licu, na kraju umire, duh mu se odvaja od tijela i on se pridružuje svome Snu (zaljubljeni duhovi!), djevojci koja je umrla prije njega. Ali za njih smrt nije završetak, naprotiv: „Ovaj put imali smo na raspolaganju cijelu vječnost.“

Kao podnaslov zbirci autor je stavio rečenicu: „Komercijala priče za široke mase“. Većem dijelu knjige to otprilike i odgovara. Krušvaru pak treba priznati dovitljivost i maštovitost unutar izabrane teme, stanovitu hrabrost (ili provokativnost) u posezanju za nekim još tabuiziranim motivima, mjestimice – u trenucima strpljivosti – naznake stilskog potencijala i nekoliko doista dobrih priča.