Kazališni globus – svijet

Frljić isprovocirao (i) Srbiju

Beograd – Zoran Đinđić, autorski projekt Olivera Frljića praizveden prošloga tjedna u beogradskom Ateljeu 212, očekivano je podijelio i publiku i kritiku i izazvao brojne reakcije. „Eruptivna, plakatska i pamfletska predstava“ govori o ubojstvu poznatoga srbijanskog političara, ali vrlo kritički progovara i o današnjem društvu u toj zemlji. „Aristotelovsko kazalište smrvljeno je sa zemljom“, a predstava ne pokušava ponuditi nikakvu estetiku, ona se bavi politikom i etikom, kazalište je samo sredstvo da se progovori o aktualnom trenutku Srbije, napisano je. Kao i uvijek Frljić je provokativan, mnoge je njegov pristup uvrijedio, druge oduševio. Scena povraćanja po nacionalnoj zastavi „kao istinski domoljubni čin“ nije nešto što se često vidi u kazalištu, a agresivno osuđivanje pritajene političke i građanske svijesti Srbije i obrušavanje na nezainteresiranost stanovnika (publike!) za ključne političke trenutke suvremenosti mnoge je iritiralo. Hvaleći društveni angažman i provokativnost predstave kritika joj je ipak zamjerila da u Frljićevu opusu, osim recikliranja starih ideja i postupaka, ne donosi ništa novo.

Čista petica Gruzijcima

London – Engleske kritike nisu sklone ispisivati panegirike kazališnim predstavama. Stoga dobiti pet zvjezdica, kojima neke kritike ocjenjuju scenske uspjehe, nije nimalo laka zadaća i rijedak je događaj. Gostovanje poznatoga gruzijskog kazališta Marjanišvili s predstavom Kako vam drago na pozornici Globea, a u sklopu svjetskoga festivala Shakespearea, izazvalo je upravo to: potpuno divljenje i kritike i publike, koja je predstavu ispratila dugotrajnim ovacijama. Komad u režiji Levana Tsuladzea ovdje je stavljen na pozornicu unutar pozornice, a oko nje vide se glumci koji nisu trenutno na sceni. „Čehovljanska“ režija, strasno u kontaktu s ljudskom humanošću, otkriva Shakespeareovu mudrost i donosi izniman scenski doživljaj, tvrde oduševljeni gledatelji toga scenskog bisera.

Trenuci inspirativnog ludila

Princeton – John Guare, poznati američki dramatičar starije generacije koji se proslavio dramom Šest stupnjeva odvajanja (Six Degrees of Separation) poznat je kao autor koji voli neobične zaplete i čiji je stil istovremeno okrutan i duboko suosjećajan. No nakon premijere njegove nove drame Jeste li tu, McPhee?, praizvedene u kazalištu Berlind u New Jerseyju, svi dosadašnji njegovi „neobični zapleti“ bili su sasvim jednostavni. Ova dramska fantazija o strahovima iz djetinjstva u režiji Sama Buntrocka pretvara se u produkciju za koju, piše kritika, treba vezati sigurnosne pojaseve. Jer nakon svih nemogućih događaja gledatelj izađe iz dvorane kao junak crtića kojega su lupili čekićem po glavi i vidi zvjezdice. Svi su ti komentari, ma kako čudno zvučali, zapravo pohvalni, a divlja Guareova mašta nudi materijal za pravi scenski vatromet u kojem onda uz odlične glumce mogu sudjelovati i lutke Borgesa, Jane Fonda ili Roberta Redforda. Ipak, unatoč „trenucima inspirativnog ludila“ kritika je u zabavnoj produkciji našla malo previše kaosa i čudnih koincidencija. Što očito i jest ono što Guarea i zanima pa ga primjedbe sigurno neće zaustaviti u daljem radu.

Kako se Bulgakovu zamjerio Stanislavski

Moskva – Bulgakova svi volimo, ali neke su stvari iz njegova života manje poznate. Primjerice, činjenica da je dvadesetih godina prošlog stoljeća surađivao sa Stanislavskim i da su mu ta suradnja i ponašanje kazališnih ljudi oko njega ostavili takvu traumu da se imao potrebu obračunati s kazališnim svijetom jednom i za svagda. Nastao je roman Crni snijeg: kazališni roman u kojem svoju frustraciju oblikuje u priču o životu u kazalištu. Osam desetljeća poslije poznati Pjotr Fomenko uz pomoć svog dramskog prvaka Kirila Pirogova odlučio je u svom kazalištu postaviti tu „tužnu“ kazališnu traumu velikoga pisca. Pa je u njegovu studiju nastala opsežna produkcija u kojoj se Bulgakov obračunava s kazališnim načinom života i karakterima koji ga čine. Čak 35 glumaca Fomenko je doveo na scenu, a produkcija je fascinantna slika života iza scene u vremenu koje se vjerojatno ni do danas nije bitno promijenilo. Pa iako tekstovi o ovoj predstavi ne djeluju oduševljeno – prigovaraju Fomenku da je odveć poštovao tekst Bulgakova i doveo na scenu previše lica – očigledno je da je Kazališni roman još jednom potvrdio da je veliki redatelj još vitalan, jednako koliko je živa i Bulgakovljeva riječ.