Kazališni amaterizam ili popunjavanje praznina

Amaterske predstave danas govore o onome što je važno u našem životu, o njegovoj drugoj strani koja je protjerana s profesionalne scene, a koja uključuje i snažne emocije

Na Hvaru se već nekoliko godina odvija Susret kazališnih amatera, što je završni krug u koji ulaze najbolje predstave izabrane između 110 predstava okupljenih na trinaest županijskih smotri. Ove je godine izabrano devetnaest predstava, žanrovski i tematski raznolikih, a gostovali su i najbolji iz slovenske (Sartreova Zatvorena vrata Šentjakobskoga gledališta iz Ljubljane) i crnogorske amaterske selekcije (S. Ricci i G. Forte Čekajući Marčela u izvođenju Teatra Fedra iz Bugojna i Kulturne scene Male stvari iz Trebinja), kao i Glumačka družina Histerioni hrvatskih iseljenika iz Toronta, koja je izvela Škrtičinu (Moličre–Nola u režiji Nine Kleflin). No festival su otvorile dvije stare predstave hvarskih amatera (Zelene škure Dramskoga studija mladih Hvar i Prikazanje Sv. Lovrinca mučenika Hvarskoga pučkog teatra) i upravo mi je taj dan otvorio ključ za razumijevanje amaterizma danas.

Nagrada za najbolju predstavu u cjelini: Ljepirice Studentskog teatra Lero iz Dubrovnika

Često se kaže da je amaterizam važan zbog ljudskih razloga: ljudi se bave nečim višim od pukog materijalizma, nečim što ih raduje i oplemenjuje, a tako se i oživljava život zajednice, što je osobito važno u ova naša individualizirana vremena samoće. Kazališni amaterizam važan je i za društvo u cjelini jer obrazuje kazališnu publiku, podiže u toj publici i potrebu za umjetnosti i prag očekivanja!

Kritičko i postdramsko

No postoji i ona, recimo, najviša razina amaterskog utjecaja i važnosti. Svi pamtimo kako je kazališni amaterizam u sedamdesetima i osamdesetima bio iznimno aktivan i važan i za kazališni profesionalizam i za kazalište u cjelini. U početku se činilo da je amatersko kazalište samo maštovitije i svježije od profesionalnoga, ali s današnjim odmakom vidim da je ono popunjavalo ono što je profesionalizmu nedostajalo.

Val političkoga kazališta na profesionalnim scenama intenzivno je krenuo potkraj šezdesetih, ali je sedamdesetih bio zaustavljen društvenom represijom i od tada se profesionalno kazalište sve do kraja osamdesetih nije usudilo odveć izlagati! Ali je to činilo amatersko i to uglavnom studentsko: i Kugla i Coccolemoco, i Ivan Goran Kovačić, i Daska, i Lero, i Pinklec, i Inat, bili su izrazito kritički prema društvu i sustavu u kojem smo živjeli. S druge strane te su grupe istraživale i nove kazališne forme, nove konvencije. Budući da su u profesionalnom kazalištu na snazi bile konvencije dramskoga kazališta, amateri su istraživali iza i sa strane dramskog. Istraživali su kazalište koje se izražava slikom, pokretom, svjetlom i sjenom, neobičnim oblicima, lutkama, stvarali su neke svoje rituale koji su bili odmak od građanskoga kazališta kakvo je vladalo na profesionalnim scenama. Tada smo to zvali avangardno, alternativno, drukčije, a danas to zovemo postdramsko jer je europsko pa i naše profesionalno kazalište duboko ušlo upravo u taj stil. Ne vjerujem da su oni znali za svjetske trendove, prije su osjetili smjer kojim se umjetnost može kretati.

Sama sam intenzivno pratila kazališni amaterizam ta dva desetljeća da bih mu se ponovno vratila prije nekoliko godina i ostala zapanjena. Nije bilo dominanto više ni političko, ni alternativno ili postmoderno, a ni studentsko kazalište. Amateri su radili nešto sasvim drugo i bila sam na rubu da proglasim „smrt amaterizma“ dok na ovom festivalu nisam shvatila što se događa!

Amaterizam i danas, kao što je to radio uvijek, po­kri­va ono što ne­dostaje pro­fe­si­o­nal­nom kaza­li­štu. Kako je danas profesionalno ka­za­lište u najna­građivanijim i naj­reprezentativnijim primjerima kritičko do kritizerstva (Frljić može na scenu staviti koga hoće i kad hoće i na koji način hoće!), postdramsko u smislu da je tekst ili protjeran ili sveden na funkciju redateljske ideje (pa tako Brezovec koji je predvodio neke od tih amaterskih grupa sad radi na velikim scenama, a Tomaž Pandur, koji je također nekad bio dio amaterskoga pokreta režira Rat i mir u zagrebačkom HNK-u kao svoju viziju), očišćeno od emocija, a da studenti mogu režirati ne samo u ITD-u nego i na sceni HNK-a u Zagrebu – sve ono za što se prije borio amaterizam osvojeno je sada na profesionalnoj sceni!

Regionalno i afirmativno

Zato danas amaterizam njeguje ono što profesionalnom kazalištu nedostaje: jasnu priču (originalni dramski tekst), regionalnost, toplu emociju i afirmaciju temeljnih ljudskih vrijednosti.

Unatoč kratkoj pomodnosti nove europske drame, europsko je kazalište protjeralo dramskoga pisca, a vlast su preuzeli redatelji. Kad profesionalno kazalište i posegne za tekstom, uglavnom govori o disfunkcionalnoj obitelji koja može biti iz Turske ili iz Engleske. Zato se u amaterizmu igraju vrlo regionalni tekstovi, bolje rečeno regionalne i lokalne priče. Te se priče pišu kao originalni dramski tekstovi (vlada trend međimurskih dramatičara), a na Hvaru su bili nagrađena Babica se zdigla Štefice Fanjek, Zelina, Mala priča iz seoskog dvorišta Đure Horvata iz Ivanovca, Izbirač nađe otirač iz Drenovaca te Dujo Manzan iz Sinja. Regionalne, bliske i razumljive priče uzimaju se od klasika (Kolarova Breza, Tuhelj, Armand–Balda–Beneš–Danjek, Opereta u Češkoj besedi, Daruvar) ili se ti klasici vješto prepravljaju za svoj jezik i kraj (Ruzzante, Brmbeljača, Krasica). Da to regionalno nije samo „seosko“, nego doista vlastito, dokazuju i tekstovi koje pišu srednjoškolske ekipe poput predstave Kratki životni rezovi, Zorin dom, Karlovac, ili priča o Batmanovoj noćnoj mori srednjoškolaca iz II. osječke gimnazije.

Uz njegovanje priče i onoga regionalnog ili vlastitog, treća je važna karakteristika amaterizma danas afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti. Profesionalno kazalište ima tako snažnu presiju da kritizira društvo i svijet oko nas da se smatra nepristojnim svaka pomisao da bi komad ili predstava mogli pozitivno završiti, ili pokazivanje bilo kakva afirmativnog odnosa (uz časne iznimke poput Renea Medvešeka ili komediju kao žanr koja se pak prezire kao „niži“ žanr). Zato amateri popunjavaju prazninu. Danas više nema nekih izvrsnih starih kritičkih amaterskih predstava, ali pojedine predstave dugo žive, tako Duje Manzan iz Sinja gotovo pet desetljeća ili Prikazanje Sv. Lovrinca mučenika, koje živi 42 godine kao savršen primjer ritualnoga teatra, onoga što je moderni teatar uzalud pokušavao uspostaviti. Marin Carić, kao mlad student, jednostavno je genijalno postavio srednjovjekovni religijski mirakul ne skrivajući da se igra. Glumci izgovaraju didaskalije, čime nam jasno daju do znanja da oni to ne glume, nego samo izgovaraju replike likova (predstavljaju nam ih) i tako nas uvode u zajedničku priču o svecu. Uz to afirmiraju duhovnu dimenziju odnosa čovjeka i Boga, a čak i oni koji ne vjeruju u Boga mogu predstavu pratiti kao priču o ljudima koji su zbog ideala (vjere) spremni žrtvovati vlastiti život. Zelene škure, dramska poema Tina Kolumbića, afirmira pak međuljudske odnose jer će se na kraju pomiriti i bračni partneri i susjede! I većina predstava viđenih u konkurenciji na Hvaru bila je afirmativna i u svojim pričama pokazivala da je kroz životne probleme ipak moguće doći do nekog rješenja.

Tako da amaterske predstave danas govore o onome što je važno u našem životu, o onoj drugoj strani života koja je protjerana s profesionalne scene, a koja uključuje i snažne emocije. Čak je i Studentski teatar Lero (predstava nagrađena u cjelini) napravio predstavu koja je uz njegov prepoznatljiv vizualni identitet imala i tekst, kao i intenzivnu emociju žena koje čekaju i pretvaraju se u noćne leptire – Ljepirice. I zagrebačko Kazalište Ivan Goran Kovačić u predstavi Nostalgija ispričalo je snažnu emotivnu priču o ljudima koji moraju ostaviti svoje rane i veze sa zemljom na putu prema nečem daljem. Mladenačko istraživanje kritičkog odnosa prema društvu zastupljeno je bilo u bjelovarskoj verziji Arrabalova Piknika, a za studentski duhovit odnos prema životu i svijetu bio je zadužen Teatar Gaudeamus iz Zagreba, koji je igrao kratke scene američkog pisca Ricka Orloffa pod naslovom Ništa ozbiljno. Unatoč tom naslovu, uvjerena sam da nema brige za opstanak kazališnog amaterizma. On će postojati i biti važan jer što god nedostaje profesionalnom kazalištu – kazališni će amaterizam nadomjestiti!