Intimne tragedije i drame

Šesti festival židovskog filma ponovno je ponudio program znatno širega tematskog opsega od fokusiranja na tragediju holokausta i njegove posljedice. Dakako, holokaust je i dalje ključna tema, no velik broj naslova propitkuje židovski identitet, kulturu, povijest i način života pokušavajući na angažiran ili duhovit način rušiti stereotipe i predrasude o judaizmu

Nakon što je u prethodna tri izdanja Festivala židovskog filma u Zagrebu zapaženo stanovito reduciranje prvotno zacrtanih repertoarnih smjernica, odnosno odustajanje od bavljenja širim spektrom specifičnih tema židovske sadašnjosti i povijesti te fokusiranje na tragediju holokausta i njegove posljedice, šesti je festival pohvalno ponovno ponudio program znatno širega tematskog opsega. Dakako, holokaust je i dalje ključna tematska odrednica, no opet je zamjetan velik broj naslova, podjednako igranih i dokumentarnih (uz vrlo dobar dugometražni animirani film Rabinova mačka Joanna Sfara), koji propitkuju židovski identitet, kulturu, povijest i način života, koji pokušavaju i u boljim slučajevima uspijevaju na manje ili više angažirane i(li) duhovite načine rušiti stereotipe i predrasude o judaizmu, te koji teže otvaranju dijaloga o brojnim aspektima suvremenoga židovstva. Na meti su autora odabranih filmova i vjerske dogme kontrastirane s međureligijskim odnosno međucivilizacijskim razumijevanjem uz zagovor tolerancije kao središnje teme ovogodišnjega festivala, i odnos ortodoksnosti i liberalizma, i nažalost trajno aktualna tragična zbivanja na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, i spomenuta neizmjerna tragedija holokausta s traumatičnim i često također tragičnim načinima na koje se ona putem intimnih ljudskih drama reflektirala u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata.

Kadar iz filma Izgubljeno vrijeme

Posljedice holokausta

Posljednjim spomenutim bave se tri najuspjelija igrana filma prikazana na festivalu, najatraktivniji Dug redatelja Johna Maddena, po izboru gledatelja najbolji Izgubljeno vrijeme autorice Anne Justice i vrlo solidan Sarin ključ suscenarista i redatelja Gillesa Paqueta-Brennera. Na istoimenoj izraelskoj triler-drami Assafa Bernsteina temeljen Dug fikcijska je priča o troje agenata Mossada koji 1966. u Istočnom Berlinu nisu uspjeli izvršiti povjeren im zadatak hvatanja dr. Vogela, nacističkoga zločinca znana kao „kirurg iz Birkenaua“, kojem se trebalo suditi u Izraelu, da bi ih zajednička laž o uspješno obavljenoj operaciji s kobnim posljedicama sustigla tri desetljeća poslije. Pod perom scenarista Matthewa Vaughana i Jane Goldman (Kick-Ass, X-Men: Prva generacija) te Petera Straughana (Dečko, dama, kralj, špijun) inteligentno koncipiran kao razmjerno snažna moralka o životu u laži i s njom povezanim grizodušjem, Dug se akcijom hvatanja Vogela i njegovim držanjem u zatočeništvu koristi kao dramaturškim i narativnim kosturom oko kojega gradi emotivne i egzistencijalne drame protagonista. Među njima izdvaja se senzibilna Rachel Singer u izvrsnim interpretacijama Helen Mirren i Jessice Chastain, kojoj je upravo ta bila probojna uloga. Kao mlada agentica Rachel je novakinja kojoj je lov na Vogela „vatreno krštenje“ te koja će se naći u ljubavnom trokutu s iskusnijim kolegama Davidom Peretzom i Stefanom Goldom, a kao žena na pragu starosti ona je razočarana osoba iza koje je propali brak sa Stefanom, kojega nikad nije voljela, no s kojim ima kći Saru koja je upravo na temelju događaja iz 1966. napisala bestseler-knjigu. I knjiga je konstruirana na laži koja je zatrovala živote sve troje agenata, a na osnovi koje su Rachel, Stefan i David stekli svjetski ugled kao lovci na zloglasnoga nacističkog zločinca. Štoviše, laž i s njom povezano samozavaravanje u samoj su srži sigurno i nerijetko prilično sugestivno režirana filma. Podjednako je riječ o laži prema van zahvaljujući kojoj su protagonisti stekli ugled i status, kao i lažima prema unutra odnosno svih njih samima sebi da će moći živjeti s teretom prijevare, o Rachelinu životu u laži sa Stefanom koji joj je onih dana napravio dijete i s kojim prisilno ostaje, kao i o Davidu, kojega će nemogućnost podnošenja ključne neistine i nerealizirana ljubav prema Rachel tjelesno i duševno uništiti te naposljetku nagnati na samoubojstvo. Njegov suicid zbiva se odmah pri početku i služi kao dramski okidač za vremenski skokovitu, no dramaturški urednu rekonstrukciju čitave priče u kojoj gledatelji, baš kao i čitatelji Sarine knjige, isprva bivaju zavedeni neistinitim prikazom ključnih događaja. Uz suradnju scenarističke trojke Madden stvara ritmičnu cjelinu u kojoj suspens i dramske tenzije izbijaju i iz akcije i iz intimnih drama likova. No pritom ipak ne uspijeva ostvariti potpunu ravnotežu među svim detaljima storije koja obuhvaća posljedice holokausta, doba Hladnog rata i 1997. godinu, u kojoj se davna laž ispostavlja kao prijetnja izraelskom nacionalnom ponosu. U tom smislu Dugu nedostaje još poneki intrigantniji dramski sloj, no u skladu s naslovom filma to je možda dug njegovu temeljnom srednjostrujaškom profilu.

Kadar iz filma Dug

Istinite priče

I na istinitim događajima temeljena (post)ratna drama Izgubljeno vrijeme Anne Justice (Max Minsky i ja) tematizira suočavanje s prošlošću i sa životom u sjeni laži, ovaj put putem sjećanja na snažnu ljubav rođenu u koncentracijskom logoru u Poljskoj. Ondje se poljska Židovka Hannah Silberstein zaljubila u Poljaka Tomasza Limanowskog, a u borbi za goli život oboje su iz logora uspjeli pobjeći 1944, da bi se naposljetku sklonili u kući naglašenim antisemitizmom obilježene Tomaszove majke Stefanije. Nakon što joj se sin ubrzo pridružio pokretu otpora, Stefania je netrpeljivost prema trudnoj Hanni, koja će u međuvremenu izgubiti dijete, iskazala i pokušajem njezina izručenja njemačkom časniku, zbog čega je razočarana djevojka usred snježne zime odlučila napustiti takav zaklon. Od smrzavanja će je polumrtvu spasiti američki vojnici te će Hannah dospjeti u Ameriku, gdje je tridesetak godina poslije zatječemo u sretnom braku s brižnim Danielom. No kad u jednoj TV-emisiji ugleda sijedog i ozbiljnog Tomasza, za kojega je vjerovala da je mrtav, Hannah će krenuti u potragu za njim. A Tomaszu je licemjerna majka još u proljeće ´45. slagala da je Hannah umrla te je on u međuvremenu započeo novi život i zasnovao obitelj.

Iznadprosječno uspjelo Izgubljeno vrijeme pati od sličnih slabosti kao i Dug, jer ne uspijeva uvijek skladno prepletati dvije vremenske i na­ra­tiv­ne razine, jer intimnoj drami Hanne u zrelim godinama nedostaje dubine i slojevitosti, jer se nekim romantičnim detaljima, na račun intrigantnih odnosa u Tomaszovoj obitelji, posvećuje previše pozornosti te jer se odveć lako radi vremenski skok od tri desetljeća uz zanemarivanje karakternih mijena i životnih putova protagonista. Zbog toga ni njihov ponovni susret u završnom kadru ne posjeduje dovoljno izraženu snagu i emotivnost, iako mu se one ne mogu zanijekati.

Od istinitih događaja polazi i također (post)ratna drama Sarin ključ, adaptacija i u nas objavljena romana Elle s´appelait Sarah Tatiane de Rosnay u režiji Gillesa Paqueta-Brennera. I opet je riječ o intimnom suočavanju s posljedicama holokausta, o kojem jezive detalje otkriva senzibilna američka novinarka Julia Jarmond, žena srednjih godina koja u Parizu živi udana za uspješnoga no egoističnog arhitekta Bertranda, s kojim ima kćer tinejdžericu i s kojim želi još jedno dijete. Kad dobije zadatak da uz pomoć dvoje mladih i u zbivanja u Drugom svjetskom ratu posve neupućenih kolega istraži pozadinu tragičnih događaja iz 1942, kada je francuska žandarmerija po nalogu kolaboracionističkih vlasti najprije na velodromu Vel´d´Hiv uhitila te potom u konclogore u Njemačkoj i Poljskoj otpremila trinaest tisuća Židova, Julia će otkriti da se upravo u stanu u koji ih Bertrand želi useliti tada odigrala obiteljska tragedija s teškim posljedicama. Želeći spasiti mlađeg brata, desetogodišnja Sarah dječaka je sakrila u ormar, koji će očekivano biti prekasno otvoren. Ta trauma i osjećaj krivnje za bratovu smrt definirat će Sarinu sudbinu te će ona kao odrasla žena u Americi počiniti samoubojstvo. Iza sebe ostavit će donekle upućena muža i mladoga sina potpuno nesvjesna obiteljske prošlosti, kojeg će u srednjim godinama s istinom upoznati Julia. Istodobno će ona doznati da je trudna i shvatiti da Bertrand ustrajava na pobačaju te tako polako postajati svjesna osobne neispunjenosti i promašenosti njihova braka. Skladno dramaturško prepletanje dviju narativnih razina, naglašena atmosferičnost i sugestivnost, suptilnost u profiliranju likova s naglaskom na oslikavanju bogate Juliene intime u sjajnoj izvedbi Kristin Scott Thomas te nelagodne sekvence s djecom u francuskom logoru, odlike su djela koje pati od povremeno povišene melodramatičnosti i banalnih ekskursa, no koje ipak nikad ne otklizava u patetiku.