Intelektualna moć slikarstva

Je li Luc Tuymans opravdao velika očekivanja? Mišljenja su podijeljena. Najoštriji kritičari rekli su kako se slavni Belgijanac ponio kolonijalno i svisoka. Ipak, čini se da su oni koji ga pretjerano kritiziraju Tuymansu uskratili dostojnu pažnju, a sebe lišili kvalitetnog uvida u njegovo složeno i intelektualno izrazito moćno slikarstvo

Na kolegiju/seminaru iz osnova likovnih umjetnosti, profesorica Vera Horvat Pintarić svoje bi studente svako malo strogo podsjećala kako se zapažanja o vrhunskim slikarskim ili skulptorskim ostvarenjima nipošto ne smiju iznositi nakon njihova kratkotrajna promatranja, a još manje – ovo je smatrala osobito pogubnim – isključivo posredovanjem reprodukcija. Bilo kakve relevantne prosudbe, upozoravala je, uvijek iziskuju vrijeme, a nerijetko i novac. Pa ipak, katkada imamo sreću da ne moramo putovati kako bismo vidjeli originale; oni se mogu ili trajno nalaziti u našemu gradu, ili pak u njemu privremeno gostovati.

Tanjuri u galeriji Bačva Snimio Davor Preis

Zbog čega ovakav, pomalo banalan, uvod? Ponajprije, slikarstvo znamenitoga belgijskog suvremenog umjetnika Luca Tuymansa iziskuje dugotrajno promatranje, u svakom slučaju znatno dugotrajnije nego što nam se u početku može činiti. Nadalje, u Zagrebu ili Hrvatskoj ne postoji muzejsko-galerijska institucija koja posjeduje neko njegovo djelo, a s gotovo stopostotnom sigurnošću to isto možemo reći i za privatne kolekcionare odnosno ljubitelje slikarstva. I na kraju, Zagreb je dobio laskavu povlasticu da uz London i možda još pokoji grad izloži šest Tuymansovih recentnih slika na platnu objedinjenih pod nazivom Allo!, ali uz njih još i dodatnih pet s motivom uvećanih tanjura, osmišljenih specijalno za okrugli prostor galerije Bačva i potom izvedenih in situ, izravno na njezinu zidu, što ih kao takve – po zatvaranju izložbe bit će nužno prebojene – promovira u apsolutnu i neponovljivu zagrebačku ekskluzivu.

Osuda ili potvrda kolonijalizma

Pokušajmo sada proniknuti u ono što nam je slavni Luc Tuymans doista ponudio. Je li opravdao velika očekivanja? Mišljenja su bila podijeljena. Neki njegovi hrvatski kolege govorili su o solidnoj izložbi, ali ništa više od toga. Oni najoštriji čak su spominjali kako se slavni Belgijanac na određeni način ponio kolonijalno i svisoka, iako je svojedobno, prilikom nastupa u belgijskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji, oštro i estetski dojmljivo osudio upravo kolonijalizam svojih sunarodnjaka u Kongu. Estetski dojmljivo, ali – valja reći – i nadasve aktualno s obzirom da se već sljedeće, 2002. godine Kraljevina Belgija napokon i službeno ispričala Demokratskoj Republici Kongo za svoju nečasnu ulogu u ubojstvu Patrice Lumumbe, njezina prvoga premijera od stjecanja nezavisnosti. A bilo je i upiranja prstom u Tuymansove jasno vidljive tragove predslikarskog skiciranja na platnima odnosno zidu kao dokaze njegove navodne površnosti. Držim kako autori spomenutih zamjerki zasigurno nisu poslušali ili čuli neke od savjeta profesorice Horvat Pintarić te tako uskratili Tuymansu dostojnu pažnju, a sebe lišili kvalitetnog uvida u njegovo složeno i intelektualno izrazito moćno slikarstvo.

Srećom, pohvala je ipak bilo više od zamjerki! Vratimo li se, međutim, konkretnim izlošcima, odmah zapažamo njihovu na suveren način realiziranu stopljenost s kružnim izlagačkim prostorima Bačve odnosno PM-a. Pet velikih tanjura identičnih dimenzija umjetnik je posve ravnomjerno rasporedio uzduž zida Bačve, uspostavivši tako apsolutnu kompozicijsku ravnotežu i simetriju. Kao ishodište za mural poslužile su mu istoimene litografije što ih je nedavno dao izraditi. Na svakom od tanjura dominiraju bijela i siva neboja nadopunjene gotovo linijski istanjenim te kružno kontinuiranim kolorističkim amalgamom sačinjenim od žute, narančaste i crvene. Okrugli trodimenzionalni prostor Bačve dobio je, dakle, okrugle dvodimenzionalne zidne akcente. Zahvaljujući doista vješto osmišljenim dijalozima sivila i bjeline što simuliraju igru svjetla i sjene, ti akcenti/tanjuri posjeduju i iluziju volumena. Tuymans u Bačvi predstavlja svojevrsni slikarski ambijent obogaćen i nekim znakovitim dodatnim značenjima. Prikazani tanjuri, naime, izvorno potječu iz njegove privatne kolekcije, pa u čitavu koncepciju neizbježno unose i dašak intime. S druge pak strane, ti su tanjuri proizvedeni u Istočnoj Europi, gdje je u vrijeme komunizma postojala kvalitetna proizvodnja porculana. Znajući da istočnoeuropske tvornice porculana danas uglavnom više ne postoje te da su mnogi ljudi zbog toga izgubili radna mjesta, nemoguće je u ovom muralu ne osjetiti i određenu socijalnu notu. Ovdje je, zapravo, riječ o – kada je Tuymans u pitanju posve uobičajenu – preklapanju javnog s intimnim mentalnim prostorom. Svi naslikani tanjuri na prvi se pogled doimaju identičnima, ali zahvaljujući već spomenutoj iluziji svjetla i sjene ubrzo postajemo svjesni kako smo okruženi s pet različitih zidnih slika. Nameću nam se pomalo bedasta, a možda ipak i filozofska pitanja. Je li se Tuymans kao izvornim motivom za svaku od slika koristio uvijek jednim te istim tanjurom, ili je možda uzeo pet iz istoga kompleta? Koliko tanjura zapravo promatramo, jedan ili pet? U svakom slučaju, umjetnik je posegnuo za omiljenim impresionističkim principom po kojem identičan predmet pod raznim kutovima svjetla uvijek djeluje drukčije.

U tradiciji flamanske umjetnosti

Za nastavak razgledavanja izložbe valja nam se popeti kat iznad, u također kružni prostor galerije PM. Ponovno posve simetričan i ritmički ujednačen postav, ali sada su to ulja na platnu s prikazima ljudskih figura. Mnogo njih, iako slike nisu osobito velikih dimenzija. Ciklus Allo! izrastao je iz slike naručene da neko vrijeme krasi prostorije jednog londonskg hotelčića, svojevrsne imitacije brodske kabine smještene uz južnu obalu Temze, povrh Queen Elisabeth Halla. Maleno zdanje nosi naziv Room for London, a zovu ga i Roi des Belges, kao hommage brodu na kojem je po rijeci Kongo svojedobno plovio znameniti pisac Joseph Conrad. Sadrži tek jedan apartman, a osmislili su ga arhitekt David Kohn i umjetnica Fiona Banner. Kada je Tuymansu predloženo da razmisli o Conradovu romanu Srce tame, on to ipak nije prihvatio. Radije je posegnuo za završnim kadrovima filma Mjesec i novčić, adaptacijom istoimenoga romana Somerseta Maughama nadahnuta Gauguinovim životom. Zlokobnu tamu središnje Afrike zamijenio je, dakle, tahićanskim rajem. Ili njegovim prividom! Ironija je nešto što ovdje svakom pomnijem promatraču naprosto mora doći u misli.

Tuymans ne rabi mnogo boja, ali način kako miješa i suprotstavlja njihove nijanse doista može fascinirati. Potezi su mu kratki, energični, a na trenutke i titravi. Ispred egzotičnih prizora gotovo uvijek se nalazi zatamnjen lik sa šeširom. Prikazan je s leđa ili iz profila, a riječ je o slikaru osobno. Prisutnost slikara na vlastitoj slici itekako ima tradiciju u flamanskoj umjetnosti. Ali ovdje je slikar svojevrsni uljez što se u prizor, poput kakva duha, ušuljao iz neke druge stvarnosti. Prizore iz filma Tuymans najprije fotografira, a tek potom slika; on je ovdje istodobno slikar i fotograf. I opet pitanje: Slika li slikar fotografa, ili pak fotograf snima slikara? A tu je i zagonetan naziv Allo! Povezan je, vjerovali ili ne, uz kolorit. Vlasnik jednoga bara u Antwerpenu ima, naime, papigu koja svakoga gosta pozdravlja kriješteći Allo! A njezine su boje crvena, plava i prljavožuta, upravo one što prevladavaju i na ovim slikama.