Hrvatska bez populacijske politike

Ključ uspjeha upravo je u egzistencijalnim problemima koji tište Hrvate i ograničavaju njihov ulazak u brak te odluku o rađanju više djece. Država mora stvoriti povoljnu klimu kako bi parovi mogli slobodno odlučivati

o prinovama

Čekali smo, promišljali, pretpostavljali i prijevremeno zaključivali o sastavnicama popisa stanovništva 2011, misleći kako će konačni rezultati stići do lipnja, kako je najavljivano iz Hrvatskoga zavoda za statistiku. Kako je spašen onaj koji je strpljiv, čini se da ćemo se trebati još malo propitivati o spolnoj strukturi, materinskom jeziku, nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti hrvatskih građana, kao i nekim drugim podacima. Naime, statističari će neumorno raditi barem do prosinca, ispričavajući se nestrpljivim demografima, sociolozima i drugim iščekivateljima rezultata popisa stanovništva zbog prevelika obujma posla. Zakon o popisu stanovništva određuje rok za objavu prvih rezultata, ali ne postoji obveza krajnjeg roka objave svih rezultata. Prema nekim informacijama u javnom tisku, Zavod pati od nedostatka ljudstva koje će obraditi podatke, a ono osoblje koje je bilo pri ruci neko se vrijeme bavilo lovljenjem miševa po arhivima. Naime, glodavci su htjeli nagristi demografske podatke prije nego što su se oni pretvorili u informatički oblik.

Prvo treba riješiti ekonomiju

A upravo kako zakon biva kratkoročan pri određivanju rezultata (samo za one prve, a ostalo kad se stigne), tako je i javna politika demografskoga rasta u Hrvatskoj kratkoročna. Rekli bismo, uostalom, kao i mnoge druge politike. Hrvatskoj treba dugoročna pronatalitetna populacijska politika, koja će se postići konsenzusom svih ključnih društvenih, političkih, znanstvenih, gospodarskih, crkvenih i središnjih nacionalnih institucija i aktera u Hrvatskoj. Tako misli Anđelko Akrap, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i pročelnik Odjela za demografiju Matice hrvatske. Naime, MH je namjeravala biti prva institucija u državi koja će se stručno osvrnuti na problematiku demografskih čimbenika u vidu rezultata popisa stanovništva. Kako do toga nije došlo, Matičin Odjel za demografiju postavio je znanstvenu tribinu Demografski problemi Hrvatske. Razlog tomu je, kako je to rekao i glavni tajnik MH Zorislav Lukić, što se MH kao najbolje mjesto prožimanja raznih institucija postavlja i kao pogodno mjesto rasprave o gorućoj temi smanjivanja stanovništva. Upozoravati na tu činjenicu jest, između ostalog, uloga MH, kao dugoročna obveza koja ne ovisi o položaju vladajuće stranke ili koalicije na političkom kontinuumu lijevo-desno. Demografija zasigurno nije političko-ideološka tema, ali jest duboko politička tema. Naime, sama činjenica smanjivanja broja stanovnika nema samo izravne posljedice, već i one koje zahvaćaju duboko u političku teoriju. Kako je i samo današnje poimanje suvereniteta ukorijenjeno u brojčanosti naroda, tako je i samo pitanje suvereniteta (koji prema ustavu proistječe iz naroda) pred dvojbama smanjivanja broja njegovih nositelja. Posebno se to ističe u zemljama etnonacionalnog poimanja, kakva je Hrvatska, gdje se političko hrvatstvo doduše temelji na hrvatskom državljanstvu, ali gdje je ipak važnija etnička komponenta stanovništva: riječ je o uobičajenom uređenju u zemljama istočno od rijeke Rajne, iako sam uvijek u napasti reći kako ni na Zapadu nije nešto drukčije. Dakle, nema osnove ni za socijaliste, ni za liberale ni konzervativce da budu za ili protiv natalitetne politike. Svaka politička opcija koja ne bi zagovarala povećanje stanovništva i pogotovo zaustavljanje pada njegove brojčanosti zapravo ne bi ni bila politička opcija neke države.

Razmišljati o demografskim pokazateljima današnjice nema prevelika smisla. O tome je trebalo razmišljati prije dvadesetak godina. Kao što danas treba razmišljati o onome što će biti za dvadeset ili trideset godina. Akrap se pita kako to da je postignut gotovo opći konsenzus oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, a ne može se doći do konsenzusa oko dugoročnoga demografskog i ekonomskog razvoja zemlje. Ključ uspjeha upravo je u egzistencijalnim problemima koji tište Hrvate i ograničavaju njihov ulazak u brak te odluku o rađanju više djece. Činitelji koji utječu na odustajanje od braka i djece su: nezaposlenost mladih, nedostupnost stambenog prostora mladima, nesigurnost dugog rada mladih na određeno vrijeme te nagli porast atipičnoga radnog vremena, posebno u velikim potrošačkim centrima, što ne prate javne usluge jaslica i vrtića.

Hrvati – nacija koja stari

Po totalnoj stopi fertiliteta Hrvatska se nalazi negdje na sredini europskih zemalja (1,46). Pri vrhu su najrazvijenije zemlje Europe poput Francuske, skandinavskih zemalja, Beneluksa, a na samu je čelu Irska. No iza nas su i neke velike zemlje poput Njemačke, Italije i Španjolske. Među tim zemljama različite su stope BDP-a, kao i različite stope zaposlenosti, no ključna razlika dobrostojećih spram onih lošije totalne stope fertiliteta nije ni u BDP-u ni u zaposlenosti, već u klimi koju su pojedine države stvorile unutar koje žena ili par mogu slobodno odlučiti hoće li roditi dijete. U Švedskoj i u Francuskoj povećava se broj visokoobrazovanih žena koje imaju više djece. Razlog je u sustavu koji ih prati i koji im olakšava majčinstvo i karijeru. I očinstvo se mijenja, kao što znamo po ne tako davno uvedenu porodiljnom dopustu koji uživaju očevi. Od 1980-ih pa do 2004. u Hrvatskoj je odnos totalne stope fertiliteta i broja visokoobrazovanih žena u velikom padu. Od 2004. naovamo vrlo blago raste, ali zapravo je riječ o kontinuitetu zbog ekonomsko-egzistencijalnih čimbenika koji utječu na fertilitet. Žene većinom navode redom ove čimbenike: poteškoće u pronalasku posla, nedostatak prihoda, poteškoće u pronalaženju stana, odbijanje odgovornosti, rastuća želja mladih za neovisnošću i slobodom, smanjenje percepcije o vrijednosti braka, produljeni život s roditeljima te izvanbračne zajednice. Akrap navodi restriktivne činitelje za odluku o sljedećem djetetu: trošak podizanja djece, nedovoljni kapaciteti jaslica i vrtića, nepostojanje pozitivne diskriminacije zaposlenih žena s djecom, porast nezaposlenosti, nagli porast atipičnoga radnog vremena, nedovoljno sudjelovanje muškaraca u podizanju djece.

Nije to stanje od jučer. Akademkinja Alica Wertheimer-Baletić podsjeća da se već desetljećima ignoriraju izvješća demografa. Još 1971. došlo je do alarma, kad je Hrvatska zbog generacijske depopulacije ženskoga stanovništva 1958. i generacijske depopulacije ukupnoga stanovništva 1967. dospjela po depopulacijsku trendu na sam vrh Europe, zajedno s Danskom. U toj nordijskoj zemlji očigledno su poslušali demografe, pa je danas Danska opet pri vrhu, ali po pozitivnom rastu. U Hrvatskoj se depopulacija nastavila u 1990-im, uz demografsko starenje stanovništva, i to kako onog staračkog, tako i radno sposobnog. Procjene ne ohrabruju. Hrvatska ima dvjesto tisuća stanovnika manje nego prije deset godina, a 2050. u Hrvatskoj bi moglo živjeti nešto više od 3.700.000 ljudi. Istovremeno, Ujedinjeni narodi predviđaju nam pad svih dobnih skupina ispod 65 godina uz istovremeni rast broja starijih od 65 godina.

Procjene su UN-a da je očekivano trajanje života pri rođenju sve dulje. I dok su stogodišnjaci prije dolazili u vijesti kao senzacija, danas je više riječ o prigodnom rođendanskom daru. Rekorderka je u broju godina Francuskinja Jeanne Calmet (122 godine i 164 dana), a među muškarcima Danac Christian Mortensen (115 godina i 252 dana). U Hrvatskoj je 2010. očekivano trajanje života pri rođenju 73,5 godina za muškarce i 79,9 godina za žene; pri dobi od 65 godina to je 14,6 godina za muškarce i 18,2 godine za žene. Najdulje žive osobe u jadranskom dijelu Hrvatske, potom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i naposljetku u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj. Po tome smo još relativno mlada populacija u europskim razmjerima, no demograf Ivan Čipin podsjeća da se životni vijek u posljednjem desetljeću povećao 1,8 godina za žene i 2,6 godina za muškarce, a u posljednjih pedeset godina to je skok od 9,2 godine za žene i 10,9 godina za muškarce. Skladan rast od dvije godine više svakih deset godina ipak ovisi ponajprije o dobroj zdravstvenoj skrbi, koja je u Hrvatskoj još u pronalaženju svog dugoročnog puta. S obzirom na to, demografi se pitaju postoji li krajnja granica rasta te kako će se podmiriti troškovi tih dodatnih godina života, posebno zbog nepovoljna odnosa zaposlenih i umirovljenika.

Obrati su mogući

Prethodna je vlast razmišljala da se zbog tog međuodnosa treba postupno povećavati radni vijek. To je vjerojatno odlučeno bez dobre rasprave sa stručnjacima. Čipin kaže da nema realnog utemeljenja u povećanju radnog vijeka, jer Hrvati žive kraće od većine europskih naroda, pogotovo onih zapadnoeuropskih (manje od nas žive samo Slovaci, Litavci, Mađari, Latvijci, Bugari i Rumunji; najdulje žive Španjolci, Francuzi i Švicarci), a u starijim godinama naše je stanovništvo lošijega zdravlja. Naime, nakon umirovljenja sa 65 godina, Hrvatima u prosjeku preostaje 6,4 godine zdrava života, što nas opet smješta na dno europske ljestvice. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić spomenuo je prije mjesec dana da Vlada ne razmišlja o produljenju radnog vijeka. Po njemu je problem hrvatskoga mirovinskog sustava taj da imamo najmanji broj ljudi koji su otišli u mirovinu sa 65 godina života i 40 godina mirovinskog staža. Zapanjujuće je zapravo da je riječ o samo 18 posto umirovljenika. Više od 27 posto umirovljenih otišlo je u invalidsku mirovinu; oni su dobili tu priliku zbog sustava koji omogućuje radniku oštećena zdravlja da automatski odlazi u invalidsku mirovinu koja je manja od starosne. Mrsić nastoji da Ministarstvo procijeni koliko ti ljudi mogu još raditi i na kojem radnom mjestu te da se prenamjene i nastave raditi na istom mjestu ili nekom drugom. U vremenima krize to nije lako, pa bi se dio poticaja ostvarivao preko Fonda za rehabilitaciju invalida i potpore tvrtkama. Time bi ti radnici završili svoj radni vijek i naposljetku imali bolju mirovinu nego sada. Uostalom, ne može se samo tako povećati radni vijek, jer su potrebne zakonske odredbe koje bi poticale zadržavanje u svijetu rada, uključujući takvo tržište rada koje neće kažnjavati starije osobe (to se osobito odnosi na one oglase koje traže mlade ljude, po mogućnosti visokoobrazovane, obvezno s iskustvom, a sve kako bi poslodavac imao manje troškova pri obrazovanju kako mladih tako i starih kadrova), potom ostvarivanja programa cjeloživotnog učenja i obrazovanja te izgradnju i poboljšanje opće svijesti u društvu o važnosti zadržavanja starijih osoba u svijetu rada.

Irska – uspješan primjer

Činjenice demografskih brojki jesu loše, no jesu li loše i prognoze? Demograf Jakov Gelo, pročelnik Katedre za demografiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, podsjeća da je Irska desetljećima imala negativan prirast stanovništva. Danas Irska s 1,6 posto godišnje ima najbrži porast stanovništva u Europi i jedina je zemlja kontinenta gdje je na djelu pomlađivanje stanovništva. Gelo objašnjava razliku između Irske i Hrvatske vrlo jednostavno: u pet dana, između Dana Europe 9. svibnja i Majčina dana 13. svibnja, u Europi se broj stanovnika nije osobito promijenio, u Irskoj je povećan za 650 osoba, a u Hrvatskoj smanjen za 190 osoba! Gelo se pritom ispričao što se za Hrvatsku koristio podacima iz 2010, a za Irsku najnovijima, jer je Dublin svoj popis stanovništva brzo i učinkovito obradio i objavio. Usporedba između dviju zemalja pokazuje da su Irska i Hrvatska 2005. imale približno jednak broj stanovnika. Od tada se u Irskoj rađa oko 75 tisuća djece godišnje, a u Hrvatskoj oko 40 tisuća. Irska je u prednosti za oko 45 tisuća djece prema umrlima, a u Hrvatskoj se rađa deset tisuća novorođenčadi manje u odnosu na broj umrlih osoba. Irska je savršen primjer da se svaki negativan demografski trend može pretvoriti u pozitivan kvalitetnom populacijskom politikom.