Harmonija kontrasta

„Mješavina osjećaja jasnoće i jednostavnosti s poetičnim prepoznavanjem uvjeta lokacije“, riječi su kojima Rafael Moneo u uvodnom tekstu novoga broja Orisa opisuje djelovanje španjolskog arhitekta Luisa M. Manille, preminula u veljači ove godine. Izniman talent, senzibilnost u projektiranju te suradnja s Emilijom Tuńňnom rezultirali su svrstavanjem Luisa M. Manille među najvažnije suvremene španjolske arhitekte. Uz već karakteristične Orisove visokokvalitetne grafičke priloge, donijet je pregled njegova rada, s posebnim naglaskom na Gradsku vijećnicu u Lalínu, Španjolska, kao najvažnijem djelu studija Mansilla i Tuńňn.

Dječji centar za psihijatrijsku rehabilitaciju, Hokkaido, Japan, 2006. (ilustracija iz novog Orisa)

Tema kontrasta nameće se kao misao vodilja daljih tekstova, započetih intervjuom sa Souom Fujimotom, jednim od vodećih pripadnika nove generacije japanske arhitekture. Osvrćući se na svoju prvu knjigu kontradiktorna naslova Primitivna budućnost, Fujimoto daje svoje viđenje ljudskog odnosa između vlastitog prostora i tijela, progovarajući o ideji spajanja arhitekture i pokućstva kroz primjere „Kuće primitivne budućnosti“ i „Finalne drvene kuće“, dvama objektima koje spaja ista ideja, ali su doživljajno puke suprotnosti. Pojam komfora, načini korištenja prostorom te odnos javnog i privatnog samo su neke od razlika između Europe i Japana o kojima Fujimoto govori, kao i uvid u sam proces projektiranja i prirode kao metafore za rad.

Domaća je scena predstavljena razgovorom s arhitektima Studija UP Leom Pelivan i Tomom Plejićem, nositeljima nagrade Mies van der Rohe za najbolje nadolazeće europske arhitekte. Fokus intervjua je Gimnazija i sportska dvorana u Koprivnici, u kojem arhitekti daju detaljan uvid u projekt i njegov razvoj. Također progovaraju o zagrebačkoj i splitskoj školi arhitekture i novijim projektima Studija UP, uključujući Goli ± Bosi – hostel „ubačen“ u splitsku robnu kuću.

Spoj suvremenog i povijesnog tema je načeta na primjeru stanova u baroknom bloku u Ljubljani, gdje intervenirajući u objektu degradiranoga stanja autori ostvaruju uravnotežen spoj novog i starog, dokidajući ujedno granice individualnog i kolektivnog. Dublji uvid u problematiku intervencija u povijesne zgrade i komplekse omogućen je na primjeru adaptacije zgrade nekadašnjega jezuitskog samostana na zagrebačkom Gornjem gradu za smještaj donacije umjetnina Ante Topića Mimare, autora Igora Emilija. Tekst govori o polemikama koje su taj i slični projekti izazvali, kao i generalnom stanju zagrebačke povijesne jezgre.

Instalacija na otvorenom Vodena katedrala iz Santiaga de Chile, Čile, intervencija je koja uspješno spaja održivost i kvalitetno oblikovanje. Primjer izvanrednoga ekološkog pristupa u projektiranju daje tekst Živjeti s prirodom, posvećen australskom arhitektu Glennu Murcuttu, čiji su klijenti spremni i godinama biti na listi čekanja da im počne raditi projekt. Suvremena problematika arhitekture, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, tema je kojom se bavi Tomislav Pavelić u članku pod naslovom O prvom licu plurala. Tekst Majke i kćeri nudi uvid u istoimenu izložbu, zasnovanu na „intimnim pričama majki i kćeri pripovijedanim na interdisciplinaran način u umjetničkim radovima četrnaest umjetnica“. Zaključni članak ovoga broja posvećen je norveškom fotografu Knutu Steineru Břeu.