Građani drugog reda u vlastitoj državi

Vjerojatno će se prosječni čitatelj iznenaditi kada kažem da u dosadašnjim rječnicima (i hrvatskoga jezika i u dvojezičnima) uz riječ globalizacija ne stoji ni jedna lingvistička odrednica, premda se njome vrlo često barata upravo u jezikoslovlju, poglavito kada se govori o sudbini tzv. malih jezika u današnjem globaliziranom, ili možda bolje: umreženom, svijetu.

Kakva će biti budućnost hrvatskoga jezika u 21. stoljeću ovisi o nama samima

Naravno, globalizacija je rušenje predodžbe o životu i djelovanju u zatvorenim prostorima nacionalnih država. No to još ne znači da u vlastiti jezik moramo poput bujice stihijski puštati sve što dolazi izvana (najčešće upravo zato što i dolazi izvana), poglavito ako dobro razlikujemo (a čini mi se da ne razlikujemo) razne slojeve stvarnosti, pa onda i funkcionalne stilove koji će tim raznolikostima biti primjereni. Razmišljanje kao kategorija duhovne aktivnosti već je ionako u uzmaku (a možda je i uzmaknulo), pa tko da si onda još tare glavu takvim tričavostima što je to priopćajna komunikacija i postoji li osim nje možda još koja profinjen(ij)a, u kojoj će ljepotu sadržaja pratiti i ljepota izraza, na primjer.

Mi smo takav svijet da, na primjer, ni vrlo jednostavan đački ormarić ne ostaje u Hrvatskoj više ono što je nekoć pod tim imenom bio – dok se u školama mogla još održavati kakva-takva disciplina, dok se po školama još nisu nekažnjeno motali kojekakvi tipovi koji u školu ne spadaju, pa su ti ormarići mogli i služiti svrsi zbog koje su u hodnicima i bili napravljeni: čuvanju učenikovih stvari, da ih ne mora nosati cijelo vrijeme sa sobom. Onda je nastupila era općeg uništavanja, šaranja po zidovima, klupama, fasadama, što se, naravno – u našoj vrlo prepoznatljivoj popustljivosti „kultu mladosti“ – naziva slobodom. Pa su i ti korisni ormarići doživjeli istu sudbinu (uništenih predmeta). No ne lezi vraže! Stigoše nam naši vrli mladi ljudi koji misle da od njih sve počinje, da prije njih ničega nije bilo, pa nam (iz Amerike, naravno) donesoše svježu ideju o – lockerima u hrvatskim školama! To bi bili oni isti nekadašnji ormarići, pretinci (a tako se zovu i na kolodvorima, raznoraznim garderobama i sl.) koje smo već imali, ali pod tako prizemnim imenima koje sam navela. No sada nam dolaze iz bijela svijeta, pa će možda biti dugovječniji. Međutim, nevolja je u tome što divljaštvo ne opada nego, naprotiv, raste, skupa sa sve gorom agresijom. Pa se ni lockerima (kad već moraju biti lockeri) ne piše ništa ljepše nego što je snašlo i njihove prethodnike, ormariće, pretince i sl.

Ili lockout. Ne treba tragati za sugovornicima koje ćete pitati što znači lockout. Zaustavite bilo kojega prolaznika, pitajte ga što to znači i nećete dobiti odgovor. Jer to čitatelji hrvatskih dnevnih novina ne znaju niti nužno moraju znati. No morali bi dobiti jasnu informaciju („lockout se nastavlja“, „posljedice lockouta“, „ovaj lockout“ (uz rostere), „u New Yorku su o lockoutu razgovarali ...“ itd.). Novinari se služe već dobro iskušanom metodom „prepiši i prilijepi“ (da se bolje razumijemo: to je ono što oni zovu „copy – paste“), pa što da se gnjave takvom tricom kakva je razumljivost?! A što su to nama, poštenim čitateljima, trebali objasniti? Za početak ovo: da lockout znači otpuštanje, isključenje s posla, obustava poslovanja (kao oblik pritiska poslodavaca na radnike), sprečavanje radnika da uđu u poduzeće, no znači i protuštrajk (poslodavaca). Ne znam ni što je (dosad) smetalo popisu imena, listi  (a   može značiti i raspored dežurstava, registar), pa ga je trebalo prekrstiti u rostere. Bolje da se ovdje zaustavim, jer ako nastavim, slika o nama Hrvatima bit će nepovratno jadna, sramotna ... Primjere bih, nažalost, mogla nizati da mi ni cijeli Vijenac ne bi bio dovoljan. Već godinama izrezujem slične primjere iz novina, pa moje „vreće gluposti“ bujaju bolje od kućnih biljaka. Godine 2006. napisala sam knjigu Hrvatski u zagradama (tada je hrvatski još služio barem kao neko objašnjenje). Da danas pišem knjigu takva sadržaja, zvala bi se Hrvatski ni u zagradama. Bila bi vjeran odraz naše stvarnosti. Hrvatski izvorni govornici, konzumenti javne komunikacije, postali su građani drugog reda. No i sami su si krivi – dali su svoj prešutni pristanak, čitajući i dalje ono što (više) ne razumiju. Carevo novo ruho na djelu!