Festival s dobrom vibrom

Festival je krenuo od nule, a trebali smo napraviti pametan festival koji mora preživjeti. S malo novca željeli smo napraviti festival na kakav bismo voljeli doći. To je uključivalo iskustvo opuštenosti, a opet i kvalitete. Znali smo da ne možemo biti najbrži, najvažniji, najbogatiji i to smo htjeli nečim nadoknaditi. Nadoknadili smo to domaćinskim štihom

Od 27. svibnja do 1. lipnja u Zagrebu i Pazinu održat će se 11. festival europske kratke priče, u povodu kojega smo porazgovarali s kreativnim direktorom, Romanom Simićem. ˝

Snimila Lucija Bušić

Možete li nam ukratko predstaviti ovogodišnji Festival europske kratke priče i njegov program?

Svake godine naš je cilj predstaviti zanimljive projekte i partnere. Ove godine između ostalih naši su partneri Comma Press (izdavačka kuća specijalizirana za kratke priče) i LAF (platforma koja okuplja institucije, organizacije, festivale i povezuje ih u zanimljive projekte). Spomenuo bih projekt TRAMlines, čiji je sadržaj razmjena, povezivanje europskih gradova koji imaju svoje tramvajske mreže. Pisac iz jednoga grada, primjerice Manchestera, dolazi u Zagreb, a zagrebački pisac ide u Manchester. Tako Michelle Greene dolazi u Zagreb i napisat će priču o Zagrebu mapiranu preko tračnica zagrebačkog tramvaja. Drugi projekt, Mare, Mare, događa se na Visu, a ove je godine hrvatske pisce vodio na Palagružu.

Koja imena biste izdvojili kao favorite?

Ove godine to bi bio možda i najpoznatiji autor u Hrvatskoj, Nizozemac Caes Nooteboom. Uz njega ide i ostatak nizozemske reprezentacije, ali tu je i David Albahari, koji ima svoju kultnu sljedbu i koji je na ovim prostorima, kad se razmišlja o kratkoj priči, prvo ime na koje će ljudi pomisliti, kao antologičar, prevoditelj i pisac. Zatim bih istaknuo Jelenu Lengold, dobitnicu ovogodišnje europske nagrade za knjigu priča, Srđana Srdića, dobitnika regionalne nagrade Edo Budiša, portugalskog autora Jacinta Lucasa Piresa, baskijskog autora Xabiera Montoia i Irkinju Nualu Ní Chonchúir te dva autora koja su privukla hrvatsku publiku u prijevodima, a to su György Dragomán (Bijeli kralj) i Clemens Meyer (Noć, svjetla).

Festival od sama početka upotpunjuje grad partner, a od 2008. postoji i zemlja partner, koja se svake godine izmjenjuje. Postoji li neki ključ po kojem birate gradove i zemlje partnere i zašto su to ove godine baš Pazin i Nizozemska?

S partnerstvima gradova krenuli smo od početka festivala i to se pokazalo dobrom odlukom jer mijenjanje gradova onemogućava da se uđe u neku rutinu. Osim toga gosti koji dođu u Zagreb tako imaju priliku upoznati još barem jedan fragment naše zemlje. U Zagrebu je publika možda izgrađenija, iskusnija, no u drugom gradu veselje susreta s piscima bude i veće. Što se tiče Pazina, u njemu postoji nekoliko vrijednih adresa, ljudi i projekata zbog kojih je došlo do suradnje. Pri izboru grada i nije nam ključna njegova veličina, već taj tip gradskosti, receptor koji nas može prihvatiti, što Pazin posjeduje. Što se tiče zemlje partnera, dosad smo surađivali sa Škotima, Ircima, Kataloncima, a ove godine ugošćujemo Nizozemce. Ono što sve te zemlje i njihove književnosti povezuje jest zanimljivost i životnost, kao i nedovoljna percepcija u Hrvatskoj, gdje ne postoji velika svijest o tome što bi to bila npr. katalonska književnost, koji su to pisci, kakav je to jezik. Ista je situacija i sa škotskom književnošću, koja se uglavnom percipira kao britanska književnost, književnost s otoka. No i oni imaju svoju posebnost, svoja pitanja identiteta na kojima ustrajavaju. U tu priču uklopila se i Nizozemska, koje je književnost u Hrvatskoj dobro poznata, no ove godine htjeli smo okupiti sve te informacije i napraviti nizozemsku književnu feštu.

Na Festivalu ćete se baviti jednom zanimljivom temom koja je u posljednje vrijeme dosta aktualna – modelima i promocijom nacionalnih književnosti – u koju su uključene neke od vodećih institucija i organizacija za promociju književnosti, pisaca i prevoditelja, poput Tradukija i LAF-a. Kako je zamišljena ta rasprava?

Vruća je tema u posljednje vrijeme diskusija o pravu na profesiju, poziciji književnika u društvu, zašto su podcijenjeni, potlačeni i slično. Rasprava u našem kulturnom prostoru o tome već postoji i za nju postoji interes s raznih strana, ali dosad nije bilo šireg uvida kako se to radi drugdje. Zato smo ove godine napravili miniistraživanje u kojem smo na trideset adresa poslali upitnik na koji način se promocija događa u kojoj od zemalja te smo na Festival pozvali predstavnike institucija koje imaju sličnosti s iskustvom Hrvatske. Za istim stolom naći će se predstavnici vodećih europskih institucija i gospođa Nemec iz Ministarstva kulture te ćemo vidjeti može li se što od tih stranih iskustava primijeniti kod nas. Modeli su vrlo raznovrsni i iskreno vjerujem da svi sudionici od njih mogu imati neki plus.

FEKP njeguje još jednu zanimljivu suradnju, onu s profesorima na hrvatskim sveučilištima, koji organiziraju prevodilačke radionice preko kojih se mladim studentima omogućava brušenje zanata i jezika. Kako je došlo do te suradnje?

Projekt Festivala nastao je prije više od deset godina, kada sam pokrenuo ediciju Antologija europske kratke priče, pokušavši je napraviti sa stručnjacima za te književnosti. To su tada mahom bili asistenti, a danas profesori, na katedrama za talijanistiku, germanistiku, hungarologiju, itd. Do danas je izašlo 10-15 antologija. Svaka nova antologija donosila je nove informacije, tekstove i prevoditelje i bili smo svjesni da festival ne može postojati mimo scene, mimo izdavača, prevoditelja, ljudi koji su zainteresirani primarno za književnost. Investicija u prevoditelje je prva logična misao te smo pokušali i uspjeli napraviti nešto za te mlade ljude. Najbolji prevoditelj s radionice nagrađuje se dvotjednom stipendijom u nekoj od prevodilačkih rezidencija. Ideja je ne ograničiti festival i festivalske aktivnosti na tjedan dana sama čitanja, nego razmišljati o cijelom procesu i svim karikama lanca koji čitatelja veže s piscem, gdje veliku ulogu igra prevoditelj.

Jeste li zadovoljni kako se Festival razvija?

Festival je krenuo od nule, a trebali smo napraviti pametan festival koji mora preživjeti. S malo novca željeli smo napraviti festival na kakav bismo voljeli doći. To je uključivalo iskustvo opuštenosti, a opet i kvalitete. Da se ljudi na čitanjima dobro osjećaju, da se pisci dobro osjećaju. Znali smo da ne možemo biti najbrži, najvažniji, najbogatiji i to smo htjeli nečim nadoknaditi. Nadoknadili smo to domaćinskim štihom. Tako Festival otvara program pod naslovom Hrvatski pisci kuhaju, poluzatvorenom feštom na kojoj ljudi kušaju objed što su im ga pripremili hrvatski pisci, gdje se ljudi upoznaju. Ideja je stvoriti klapu koja je profesionalna, ali i prijateljska, i to stvara drukčiju atmosferu. Imali smo već dobitnike Pulitzerovih nagrada, bukerovce, ali to se ne očitava preko nekoga statusnog tipa, već se ljudi spajaju preko druge, toplije razine. I to nešto znači. Postoji dobra vibra. U tom smislu kontekstualizira se hrvatska književnost, ali popularizira se i sama književnost. Iako je FEKP mali festival, A. S. Byatt pristala je doći dogodine jer je od pet ljudi čula da je FEKP sjajan festival. Želimo da nas ljudi pamte po tom drukčijem pristupu, i tu je napredak velik. I drago mi je da se nismo pokvarili, da se nismo previše profesionalizirali. Svi mare za sve. Ujedno, Festival je pomogao u predstavljanju hrvatske književnosti antologijama, izborima, promociji nekih naših pisaca. Uspjeli smo Hrvatsku ucrtati u neke mape.

Kakvi su vam planovi za sljedeću godinu? Znate li već s kojom ćemo se zemljom družiti?

Za sljedeću godinu imat ćemo slatku dvojbu između Rumunjske i Walesa, no više ne bih otkrivao.Petra Petrač