Engleski u neviđenoj ekspanziji

Što se identiteta našega jezika tiče, on će se zvati hrvatskim i osjećati vlastitim sve dok njegovi govornici tako budu htjeli, a ja mislim da će tako biti uvijek.

Generalno, držim da se ni o jednome, kao ni uopće o jeziku, ne može raspravljati u nama tako miloj kategoriji „kvarenja“ ni pod pritiskom kategorije „straha“, koju smo dijelom s razlogom naslijedili iz vremena prije osamostaljenja, ali bez nje uvelike ne možemo ni danas. Jezik se kao takav, bili mi ili ne bili u EU, niti kvari niti popravlja, nego jednostavno mijenja. Udružen s neznanjem, strah nam je, među ostalim, priuštio dvije suvišne, vrlo štetne i svako malo, gotovo mazohistički podgrijavane javne panike, jer dvojim eurozastupnicima – Englezu kojem je već petnaest godina hobi brundati da je prevođenje na ikoji jezik osim engleskoga skupo i besmisleno, i Nizozemki koja se bavi ekologijom i ženskim pravima, ali svako malo bubne i nešto o „srpskohrvatskom“, tek toliko da je zapaze kao drukčiju – dajemo važnost koju oni nipošto nemaju.

Pojedinačno, pod jedan, u pravnom sustavu EU nacionalno jezično zakonodavstvo ima primat nad zajedničkim, dakle hrvatski u Hrvatskoj ostaje u statusu i obliku koji mu sami odredimo i koji sankcionira Sabor. Izvan Hrvatske, u strukturama EU, kao radni i jezik neformalne komunikacije jasno da nema šanse; ti se poslovi obavljaju na velikim jezicima, pogotovo najvećem, engleskom. Dalibor Brozović više je puta napisao da bi se mali trebali boriti da se, uz engleski, i francuski sačuva kao radni jezik, ali nažalost nije razrađivao tu tezu, pa se može samo pretpostaviti da je mislio na otpor onomu što se kolokvijalno – i površno – naziva kokakolizacijom svijeta. Naprotiv, mali – a to su svi od Poljske i Nizozemske naniže – imaju temeljni interes da to bude jedan jezik, dakle prema aktualnom stanju stvari – engleski. Radni se jezik nekog saveza, naime, po naravi stvari uključuje u obrazovni sustav zemlje članice, a taj sustav – ili prosječna dječja glava – na razini osnovne i srednje škole može podnijeti dva strana jezika. Da se zbog funkcionalnosti unutar EU mora uvesti nacionalno obavezni francuski, sustav bi bio zakrčen i nesposoban ponuditi ono što već tradicionalno i s dobrim ekonomskim i kulturološkim pokrićem nudi kao drugi jezik: u unutrašnjosti njemački, na obali talijanski, ili u novim okolnostima španjolski, ruski itd.

I pod dva sam za praktičnost. Budući da je Hrvatska ušla prva, njezini će prevodioci i terminologizatori u trenutku ulaska drugih imati itekako važna iskustva i znanja, a mnoga imaju već i sada. Ta znanja su (i) društveno dobro koje se može (i moralo bi se) kapitalizirati, dakle prodavati, bilo za politička, bilo za materijalna dobra, tj. novac, umjesto da se na političkoj estradi paradira s darivanjem prijevoda. Znanje, naime, jest roba. Kad jednom i ostali uđu, može se u tom četverokutu napraviti precizan dogovor da u nekim situacijama, kojih nije malo, jedan prevodi, usmeno ili pismeno, turnusno, i za ostale umjesto uvijek svatko samo za sebe. Ostali bi onda tekst terminološki, sintaktički i drukčije redigirali na vlastiti standard, što je lakše, brže i jeftinije od cjelovitoga prevođenja.

Pod tri, misli se dakako na realne jezične odnose, a ne na formalnu, deklarativnu politiku koja je određena još uredbom Vijeća ministara 1958. i pripada u temeljnu zajedničku pravnu stečevinu, pa se može mijenjati samo konsenzusom, dakle nikako. Po njoj su svi jezici ravnopravni i kao službeni i kao radni. Prvi status nije sporan, a drugi je odavna realno neostvariv. Radi se i komunicira, kako znamo, uglavnom na engleskom. On je, osim takve uloge u EU, i jezik globalne komunikacije, s dosad povijesno nezabilježenom ekspanzijom. Dakle, utječe na hrvatski i neovisno o formalnom članstvu u EU, kao što i na nj – iako se to često zaboravlja ili smišljeno prešućuje – utječu, i leksički i strukturno, mnogi svjetski jezici, jer je globalizacija kompleksan i mnogosmjeran proces, a ne urota američkih korporacija. Posrijedi je golema (socio)lingvistička tema, a ovdje samo napominjem da se taj jezik uvelike osamostalio od svojih matičnih društava i kultura, da je postao tehničko sredstvo međunarodne komunikacije, dakle znatnim dijelom kulturno neutralan. Drugim riječima, mnogi koji ga uče žele samo instrument povezivanja i ne mare za kulturni kontekst, pa činili njega Shakespeare i Poe ili Rolling Stones i Angelina Jolie.

Ukratko, dobro bi nam došlo manje emocija, pogotovo politikantske manipulacije njima, a više racionalnosti, upućenosti u stvarne globalne jezične procese i prestižne odnose te praktičnoga razmišljanja. Racionalno, praktično ponašanje držim, naime, temeljnim nacionalnom interesom.