Crtovlje pod koracima

xxx

Vjetar se spušta

niz krov,

kao nož po marmeladi

od jagoda,

u vječnom doručku

egzotičnih, sretnih žena.

Kako izdržati

tu sreću do kraja?

Je li nebo naša krletka,

gdje se susrećemo i okrećemo glave od mora,

kao puž u svojoj kućici…

Pada kiša

Nekolicina

onih koji ne posjeduju ništa…

nikoga… oko ugla,

oko parka,

razgovaraju o kiši.

Drže se zajedno

kao telefoni koji

zvone po noći,

prijeteći, očajnički…

Ponekad bi glazba,

svečana kao san,

ispadala iz njihovih riječi –

kao biserne ogrlice iz

kutije za nakit.

xxx

Samo sam u dosluhu

sa stvarima

ono što sam oduvijek

željela biti.

Lokva prosute kave

kao zapis u spomenaru,

vraća na početak

melodiju svih događaja

djetinjstva.

Još jučer je bio najljepši:

mirisi iz kuhinje

su jutarnjom izmaglicom

izludili jahača

koji je pustio svog konja

da se kao crna niska vremena izgubi

iza zapreka.

Glazba

Skladatelj se bacio

u rijeku.

Uzmi me,

bit ću ti najbolji – pomisli.

Njegova je duša

dobra vijest

za njezin red,

prvi dojam,

tako se skrila od kolotečine…

A on

samo traži…

te dvije žice

dodane lutnji.

Srpanj

Predvečerje je upilo

orahovo drvo.

I u tišini unijelo

peckanje na završetke lišća.

Uškom vjetra odskaču

riblji mjehuri,

grijani početkom staze i

zgaženi – u prolasku do ručka.

Zvon u listopadu

U isti tren;

otvara se drvo magnolije u peći

i pada ključ u bravu.

Tvoja djeca od jučer,

od beskraja –

vlaže postelje

promrzlošću noći,

mjesečevim izdisajima,

koji se pod tvojim ramenom

sudaraju u naušnice koje

ih žuljaju na mjestu jastuka.

I ne rastu zbog te budnosti

kao ja zbog tebe…

xxx

Tvoj je dah

odraz iglica bora

u epitafu.

Na dnu mora,

taj je odraz stijena,

s koje je život

za mene

tvoj uzvišeni nagovještaj

zvuka i utjehe.

Dodir ove površine,

sjenoviti je znak

tvog čekanja –

da mi opet na obraz

staviš biser;

izgubljen u osmijehu,

vjeri i boli – kao

snagu znanja

da ćeš mi na kraju

uslišati ljubav,

kao i na početku…

Zvuk ljuljačke

Nepodmazani vijci

danima idu gore-dolje

i nitko ne zaustavlja

zvuk.

Sjećam se kako se

osjećaj kraja umotao

u mene kao violinski

ključ…

Netko mi je trn ruže

podmetnuo u komad

čokoladne torte.

Zvuk ljuljačke

ne daje

užitak nikome.

Svi se boje

prići;

zaustaviti je.

xxx

Ulovio si zrno

pijeska u kosi

i bacio ga iza

sebe.

Je li to dobro

ili loše?

Svjetlost je svježina koja

ulazi u

otvore drveća,

gdje huk ljudi i ključanica

guraju

korijenje prema vjetru…

da mu se zakvače o

zub…

Tvoja je tajna

bolja.

Samo pet, šest koraka

i u obližnjem smo gradu.

Crtovlje je

pod tim koracima.

Svaki dan

Zavjesa dnevne sobe

bila je teška,

bijela sjena preko moje ruke, pjesma –

čiju sam sredinu i kraj

najavila.

Kada sam sklonila

tu žmireću sjenu,

moja je ruka uzdignula drugu,

možda sklapajući prste

u kolaču od čokolade.

Vlas i slovo nove poezije,

izbačeni iz zvuka

kao sumorni ljubavnik.

Lavina i drvo

Kao što se dva šetača

susreću na poznatoj stazi,

i ne žele predati

svoj mir, put;

mladić i starac –

kao prvi i zadnji

dan tjedna;

tako se i grane bora,

pod snijegom opiru,

kao kosa i koža

svjetlu i novostima…

Dijele se kao ruke

kada odvajaju zastor,

ujutro da mnoštvu pokažu

prvo zvuk, pa zlato,

uvečer da umru

jedinom smrću

bez svjedoka i lakoće.

Siječanj

Zrcalo-inje širi

lavež psa.

I probušilo je uške breza.

Ti zaključaš gornju bravu

košulje i kraljevstvo je isteklo.

Ti se odmaraš služeći

zarobljenicima limunove kore

i sve samoće

ubiru zrak kao slani listovi knjige

o rodinu kljunu,

što padaju po stolu kao

iglice bora pred

krušnu peć…

Kraj ljeta

Bezmirisnost oblaci

nadoknade prikradanjem.

Kao pušač ružičnjaku

oni dolaze do zdrobljenog stakla,

i staklo se kao nekoć

pred vratima

utopljenika

odmata kao pamuk,

da bi dodir

ispraćaja bio

što slikovitiji, nevidljiviji…

Ulaz galerije slika

Nijema žena u žurbi

traži svoje mjesto.

Nedaleko, ispred,

golubovi se vrte ukrug,

bezizlazno –

kao razgovor nakon slike

ili sjena na zidu.

Korakom je promiješala lokvu-vodu

i proljeće-ljeto;

unutra ih je ostavila

u prozorčiću pepeljari,

da ne dodirnu

ničije tijelo.

Ponekad bi

čula pticu

slomljenih kostiju

ili bi dijete kao nebo

limunova cvijeta,

naglašavalo prolazak.

Kada se žurba

kao potka naredbe i hladnoće

pritisne uza list bose noge,

vrata za sobu-izlazak

izgledaju kao crtica iznad slova,

što obećava milozvučnost…

Rođendan

Udaljeno jedan korak,

na Nebu je okomita bora

od dvije breze i lipe.

Noć i iverje žene koja korača

i guli jabuku, brže

nego što voli ružu – prekrižene noge

kraljice koja se prepustila –

pretvaraju u pozadinu…

Ti su mi pokloni:

slatki mjehurić na papiru

umjesto gorčine zrake,

oblik i zrak potpetice kao pokret

kapljice kiše,

prve koja je sustigla list i kroz zvuk

koraka prihvaća svoju sjetu…

xxx

Nitko te nikada

nije dotaknuo.

A što su vjetar i dinje?

Zemlja je bijela

kao sovin huk.

Ljetna ti oluja

tuče korake,

veže vrpcu od tvoje postelje.

Gledam kako

paučina spaja

oluk i ružičnjak,

odlazi duboko od srca.

Nitko te nikada neće dotaći.

a što su otvorena vrata i magla

koja uvire pod

orahovim

ljuskama?

xxx

Kraj dana je poput

sijede gospođe.

Pljusak i boje pretvara

u događaj… i kraj.

Nebo pokraj neba

stih je spomenara.

A stih je gospodar

svake duge.

Kraj dana je zalog kojim

označavam pročitane stranice.

A svaki je zalog dodir kojim se

ispunjava vrijeme.

xxx

Krletka je čvrsta na

vrhu planine.

Iako je okružuju svjetovi,

otpuštaju u miru

danji zvukovi.

Tamo dolaze zaspati

duše koje imaju sve

što drugi žele…

Zrak koji im daje boju

očima

bezuvjetno pluta svim snovima… toliko

dugo da više ne znaju

žive li ili praštaju…

Bilješka o autorici

Sanja Šimić rođena je 1975. u Novoj Gradiški. Objavljuje poeziju po književnim časopisima od 1995. (Quorum, Libra, Književna revija, Hrvatski fokus, Tema, Vijenac…) Godine 1997. dobitnica je prve nagrade za mlade pjesnike na manifestaciji Goranovo proljeće za knjigu poezije Košute u splavarevom rublju.