Čarolija djetinjstva

Poznato je da se umjetnici ustrajno vraćaju svojim temama, da ih obnavljaju, unoseći u njih nove, poticajne slike i sintagme. Toj plejadi stvaralaca pripada i imaginativni, neumorni laudator djetinjstva, Šimo Ešić. On postojano veze svoje stihove, otkrivajući, usprkos trivijalnoj svakodnevici, svjetlosti bivstvovanja. Tražeći u varijacijama djetinjeg svijeta sklad, plemenitu jednostavnost, znakove žaljenja i skrbi za osebujni mikrokozmos koji neprekidno raste, on dinamički pomiče male rastuće svjetove, sugerirajući nam povratak vlastitostima djetinjstva. Šimo Ešić ne divinizira esencijalnost djetinjstva i njegovu vrijednost u odrastanju, ali će postojanom vjerom u blagotvorna ozračja zavičaja i snagu ljubavi dozvati u sjećanje obasjane trenutke koji pomažu živjeti: „Ugasite mržnju, / mrzovoljni svijete, / upalite ljubav / da poraste dijete. / Da poraste dijete / mirno, u dobroti, / da uzalud nisu / ni naši životi.“ (Ugasite mržnju)

Izd. Bosanska riječ, Tuzla, 2011.

Protočnost i lakoća u skladanju stihova karakteristika je našeg pjesnika kao i diskretan ironijski odmak kojim se rado služi: „Tu prvo počnu čarkanja sitna, /pa raste mržnja i bude svačega, / mi sve mislimo ljubav je bitna, / a sve je zapravo pravo jačega. / To stanje traje otkad je vijeka, / i u ovom ga vremenu bude / preslikalo se i na čovjeka, / odavno sišlo i među ljude.“ (Pas i mačka)

Podijelivši svoju knjigu ironijskog naslova Prva ljubav treći put u tri ciklusa (Moje je srce kuća, Zavičaj u padežima, Prva ljubav treći put), obnovio je treći ciklus bajkovitošću i čarolijom narativnog kazivanja. Tu su priče Čarobnjak koji se zvao ljubav, Miris djevojka, Kako je lonac našao poklopac i Prva ljubav treći put. Ističem posljednju zbog dobrodošle duhovitosti koja je spontana i iskrena. U igri opuštenog i dinamičnog pričanja pojavljuje se užitak u pisanju. To je taj blagotvorni smijeh koji liječi i odnosi tuge i nedaće svakodnevice. Sve je radosna dobrota i čarolija ljubavi:

„Čim sam progledao, ugledao sam moje drage rodne Breze. Njive, šume, voćnjake, potoke, zatalasano obrežje između Konjuha i Majevice. Šta drugo raditi u takvoj ljepoti – nego voljeti. U štagod pogledaš – zaljubiš se. Pogledaš brezu – zadrhtiš kao breza, pogledaš jabuku – zarumeniš se kao jabuka (…), pogledaš dunju – duša ti na dunju zamiriše. Pogledaš Lucu – i ništa više ne vidiš! Joj ta Luca! Ljudi moji! Sunce je čekalo da ona ustane, pa je tek onda izlazilo iza obronaka Majevice. Kad ona prolazi kroz selo, i ljudi, i cvijeće, i drveće se okreće za njom – svi postaju lucokreti…!“

Može li se ovaj narativni napitak pun bezazlenosti, nevinosti i jednostavnosti suprotstaviti Vremenu koje nas nemilice troši? Jedno je sigurno: on nas nostalgično podsjeća na svijet djetinjstva koji smo nepovratno izgubili…