Čar gostovanjâ

M

eđusobnom gostovanju Zagrebačke i Riječke opere protekloga tjedna prethodio je koncert opernih arija Lane Kos za pretplatnike Dvorane Lisinski. Mlada, 28-godišnja Varaždinka već bilježi desetu obljetnicu debija u Zagrebačkoj operi, kao Kraljica noći u Čarobnoj fruli. Četiri je godine bila solistica za male uloge Bavarske državne opere, a prošlo je ljeto doživjela vrhunac dosadašnjega tijeka karijere nastupom na Festivalu u veronskoj Areni, u naslovnoj ulozi Verdijeve Traviate. Od ove sezone prvakinja je Mariborske opere.

Izborom arija (prva arija Grofice iz Figarova pira, prva arija Lucije di Lammermoor, arije Mimi iz La Boheme, Madame Butterfly, Micaele iz Carmen i Elvire iz Ernanija), izvedenih uz pouzdanu glasovirsku pratnju Davora Ljubića, Lana Kos pokazala je da se, od ekstremnih koloraturnih uloga i epitetâ čuda od djeteta i voce universale, udaljava prema lirskom i mladodramskom fahu. Njezin prekrasan, taman glas bogatih preljeva i suptilno dinamičko nijansiranje te ozbiljnost glazbene interpretacije ukazuju na opravdanost takve odluke, pogotovo kada prirodno obdarenim visinama dokraja pronađe pouzdan tehnički oslonac.

Kristina Kolar i Siniša Hapač u riječkoj Moći sudbine

Zagrebačka i Riječka opera odlučile su razmijeniti Verdija. Najprije su Zagrepčani u Rijeci izveli Trubadura, pod glazbenim vodstvom Srboljuba Dinića. Taj izvrstan dirigent nedavne premijere Jenufe i u Trubaduru je u punoj mjeri pokazao svoje kvalitete pouzdana vođenja orkestra i zbora (osobito je dojmljiv bio muški zbor) te brižna praćenja pjevača. Ovdje je do izražaja došla i njegova naglašena muzikalnost za talijansku operu, koja svima daje priliku da se raspjevaju.

Adela Golac Rilović pjevački je i glasovno suverena Leonora sa sigurnim visinama. I u scenskom pogledu bila je vrlo angažirana u oslikavanju lika. Pravo otkriće bila je Sofia Ameli Gojić kao decentno razrađena, s pravom mjerom prisutna i uvjerljiva Azucena. Primjerice, duettino Azucene i Manrica u posljednjoj slici, koji često prođe nezapaženo, bio je pravi mali biser te predstave, zahvaljujući i gostujućem gruzijskom tenoru Georgu Onianiju, pjevački nadasve kultiviranom i ugodno zvučećem Manricu atraktivnih visina. Poslovično je znana lijepa pjevačka fraza Vitomira Marofa u ulozi grofa Lune, iako je imao nesigurnih glazbenih trenutaka.

Riječani su uzvratili s Moći sudbine. Ovacije zagrebačke publike potvrdile su da je riječ o velikoj predstavi, podjednako u glazbenom kao i u scenskom pogledu. Režijska postava Ozrena Prohića plijeni pozornost od početka do kraja te dramatične operne priče o osveti i pokajanju. Dirigentica Nada Matošević razradila je, s cijelim ansamblom, parituru u snažnom luku verdijevskoga muziciranja. Solistički ansambl okuplja neke od najljepših hrvatskih glasova, na čelu s trenutno našim prvim verdijancem orguljskoga basa i raskošne legato fraze, Ivicom Čikešom, u ulozi Gvardijana. Tu je i izvrstan, tamno nijansirani Don Carlo baritona Siniše Hapača te izvrsna Preziosilla Kristine Kolar.

Prvakinja Riječke opere Olga Kaminska po prirodnim predispozicijama nije verdijevski sopran, ali kao takav odlično funkcionira zbog srčanosti koju ulaže u svaki pjevački trenutak i u zahtjeve dinamičkog nijansiranja, osobito u snažne forte tonove kojima postiže dramatske vrhunce. Tenorski glas meksičkoga gosta Luisa Chape obiluje neujednačenošću, ali je ipak uspješno i dramski uvjerljivo donio tešku ulogu Don Alvara.

Obje su predstave privukle veliku pozornost publike, što rječito govori o opravdanosti, pa i nužnosti takvih gostovanja. Nadamo se da će ih biti i dalje, jer obje operne kuće imaju još predstava koje bi publika drugih gradova trebala vidjeti.