Znak razdora i zalog vječne vjernosti

Kaj da počnem, moja draga mati – to bih još i znala: želim pisati o jabuci. No odakle početi – to je već teže. Jest da je kod okrugline zapravo svejedno odakle počinješ, jer će te – bez obzira na smjer kretanja – svako kruženje pouzdano dovesti na polazište. A opet, pa ipak... Jabuka je toliko slojevita značenjima (doslovnima i prenesenima), a o simbolici da i ne govorimo, pa kao da je stvorena da potvrdi onu maksimu: svaki je početak (pa bio i na okruglini) težak.

Još dok sam kao vrlo malo dijete jabuku jela tek naribanu kao kašicu jer mi se zubi još nisu bili razvili (danas su već i „prezreli“, pa će se uskoro i taj životni krug zatvoriti), čitali su mi priču o Jušiću Sušiću, u kojoj je jabuka bila ne samo vrhunac zdravlja nego i pojam ljepote: „Bio Jušić jak, debeo / Dok je rado juhe jeo / Rumena je bio lica / Kao zrela jabučica.“ Oblikom i raznim bojama besprijekorna, jabuka je brzo zavladala frazeologijom za jedrinu i zdravlje (biti crven kao jabuka), ali i kao opomena u što se ne smije dirati (zabranjena jabuka, općenito – voće). Da jabuka ne pada daleko od stabla (djeca nalikuju roditeljima), poznata je stvar. Za ljude koji su si vrlo slični kaže se da su kao da si jabuku raspolovio, no i među njih može upasti jabuka razdora (uzrok, razlog ili povod svađe ili sukoba), jer nije svatko te sreće da mu padne zlatna jabuka u krilo (da se oženi pristojnom i valjanom djevojkom), nego mu često valja zagristi i u kiselu / zelenu jabuku (prihvatiti se mučna posla, makar i preko volje) da uopće opstane.

Kako je uopće došlo do toga da jabuka bude arbitar između dobra i zla, i to ni više ni manje nego u Edenskom vrtu? Adamu i Evi bilo je zabranjeno uživati plodove sa stabla spoznaje, a to je stablo bila upravo jabuka. Kao i sve drugo, stvar je duboko ukorijenjena (i) u riječima: lat. malum znači i jabuka i zlo. To se dvojstvo ogleda i u tome da jabuka označuje Krista, novog Adama, koji je na sebe preuzeo teret ljudskih grijeha, ali i Adama, u čijoj ruci jabuka znači grijeh, posrnulost, dok u Kristovima znači plodove spasa.

Mladić i djevojka, već u stadiju mladoženje i mlade, koji su odlučili pokušati zajedno proći kroz život, daruju jedno drugo jabukom kao zalogom vječne vjernosti. Ta jabuka može biti nacifrana ružmarinom i s utisnutim dukatom. Oni kao jabučari obznanjuju „susjedima lijevima i desnima“ svoju odluku o stupanju u brak. U svadbenim običajima svašta se izvodi s jabukom i na stablu jabuke. Tako se u nekim krajevima mladoženja mora dodatno pomučiti da mu izvedu mladu: budući tast postavi mu jabuku na najviše stablo u dvorištu, a mladoženja je mora puškom pogoditi. Ni buduća svekrva ne sjedi skrštenih ruku. Ona je pak zadužena za kinjenje – da me današnji svijet bolje razumije: za mobbing – nevjeste, pa mladica mora jabuku baciti preko kuće (posebno zloban babac izabrat će što višu kuću). Ako jabuka ne prebaci kuću i vrati se, to je znak da će se i mlada vratiti svojoj kući (što joj je možda i životna prilika za uzmak dok je još vremena). Bacanje jabuke preko kuće treba biti i test da se vidi je li nevjesta sakata i koliko joj je jaka desnica ruka, jer se po tome procjenjivalo koliko će dobro moći rintati.

No i prije ženidbe, u vrijeme veseloga udvaranja, jabuka je bila prijenosnica skrivenih želja i simpatija, pa tako u meni dragoj pjesmi Nikole Pavića Međimurska momak zamišlja: „Gda bi imel črne konje / vozil bi se ofčas do nje / pred hižom joj stal / hintov bi zastavil z mukom / brk potegnul gori z rukom / jabuku joj dal.“ Ako pak jabuka (i to ne bilo koja, nego jedra i rumena) ne bi završila u rukama koje su je očekivale, eto ti poznatoga bosanskog belaja (jasno, dok zvijezda tjera mjeseca): „Daj mi malo vodice / Iz te bijele ručice / ... Ne dam, dragi, ni kapi / nek’ ti duša ishlapi / zbog sinoćnje besjede / zbog rumene jabuke / Drugoj daješ rumene / meni mladoj uvele / uvela ti duša ta.“ A u Pjesmi mrtvom čovjeku čini mi se da se i veliki Krleža malo previše zanio (zašto i ne bi kad se kratki drijemež tolerira pjesnicima još od Homera), jer pjeva: „Cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo... srpanj je. I cvatu ruže.“ Ne bi trebalo cjepidlačiti, no vidim da jabuke cvatu, evo, već u polovici travnja, dok još nismo zakoračili u ljeto. Ipak, spominjanje jabuka i ruža nije slučajnost, prije „višega života, otkud slutnja ta.“ Naime, voćka jabuke (Malus domestica) ima više podvrsta i sorti te pripada porodici ruža (Rosaceae). A ima i jedna svetica koja kao svoje svetačke oznake spaja upravo tri jabuke i tri ruže. To je sveta Doroteja iz Cezareje, koja je 311. umrla mučeničkom smrću – naravno, zbog prihvaćanja i širenja kršćanske vjere. Dok je klečala da joj krvnik odrubi glavu, pojavilo se jedno dijete (anđeo) s košarom zlatnih jabuka i ruža, koje je, ponižavajući je, zahtijevao njezin progonitelj Teofil. Stavila je na ubrus tri jabuke i tri ruže, što je i samoga progonitelja obratilo na kršćanstvo. Pa je sudba koju je bio namijenio Doroteji (mučenička smrt zbog vjere) snašla i njega samoga.

Zbrajati kruške i jabuke kažemo kad želimo istaknuti kako to znači miješati ono što nije isto i što se ne može miješati, dapače brkati pojmove i ne misliti logično. No kruške i jabuke povezanije su nego što mislimo. Naime, sada je vrijeme da se konačno upustim i u lingvistiku. Nečim „nelogičnim“ mogli bismo (u neupućenosti svojoj) proglasiti i dio ruske narodne pjesme Rascvjetali jabloni i gruši – što, naravno, iz naših grla izlazi kao jablani i kruši. Jesu li ti jablani i kruši isto tako nespojivi kao kad kažemo „kad na vrbi rodi grožđe“ (kao nešto što će se zbiti na sveto Nigdarjevo)? Ne. Jabuka, kao imenica, rezultat je nekih povijesnih glasovnih promjena koje su je (jezično) oblikovale ovako: ie. *abel-, abol-, ablu- dat će prasl. umanjenicu *ablúko, a u stvnjem. apful, što više nije daleko od njem. Apfel, engl. apple. I inače je ie. korijen *abel zahvatio samo sjeverne i zapadne indoeuropske jezike (latinski, keltski, germanski, slavenski). Riječ već u praslavenskom dobiva tzv. protezu (j), pa je oblik *jabolnú izgledan da će, metatezom / premetanjem, dati stsl. jablanú. Jablan? U početku to je doista bilo drvo jabuke, a kad se izraz sve više počeo specijalizirati za Populus nigra (jablan, platanu, čak i javor i, narodski rečenu, crnu topolu), došlo je do semantičkoga razdvajanja. No još 1252. u jednom dokumentu zagrebačkoga biskupa stoji: ad arborem jablan id est pomerium. Od toga razdvajanja počela se za pomus upotrebljavati izvedenica od iste osnove na -úko, jabuko, što je podrazumijevalo drvo. Ženski rod, jabuka, nastao je upravo prema kruška (Pyrus malus).

Osim voćke (ploda i stabla), jabuka je dala i prenesena imena raznim okruglinama (i ne samo njima). Tako se jabukom zove npr. okrugli dio balčaka, okrugli dio kundaka kubure, izbočina na prednjem dijelu sedla, ali i ona hrskavica na prednjem dijelu muškarčeva vrata nad ulazom u dušnik, Adamova jabuka / jabučica. Zlatna pak jabuka kraljevska je insignija, Velika Jabuka neslužbeno je ime za New York, vulkanski otok kod Visa, što poput šiljata jedra strši iz mora, zove se također Jabuka itd.

U općem trendu pokušaja oživljavanja starih adeta, danas se sve više govori i o oživljavanju starih sorti jabuka. Ne tako davno, još prije tridesetak godina, kupovali smo iz zagorskoga voćnjaka oko kurije fine gospođe Andrassy iz Opatičke 9 na Gornjem gradu upravo takve sorte. Bilo je tu petrovača, bjeličnika, pogačarki, ružica, kanada, bobovca, lederica, mušanki ... Znam da su to kojekakvim prekupcima koji su zavladali našim tržnicama španska sela. A ja ih još živo pamtim. Pa ako tih vrsta već nema na štandovima (o trgovačkim lancima da i ne govorim), neka se barem nađu kao riječi u mojem stovarištu starih odbačenih stvari (valjda i sve nepotrebnijih znanja). Bit će barem u dobru, gotovo otmjenu, društvu.