Žanrovski koktel s odmakom

Nema sumnje da je status glasovitoga Mela Gibsona temeljito nagrižen skandalima koji su se nanizali u proteklih nekoliko godina, no uvid u film Uhvati Gringa redatelja Adriana Grunberga ne možemo smatrati tek pokušajem obnove Gibsonove karijere nego i uratkom čiji sadržaj, izvedba i kontekst postaju otponcem širega raspona razmatranja. Dapače raspona u kojem se Uhvati Gringa ne referira samo na naslove Gibsonova glumačkoga opusa nego i odražava jasan odnos spram tradicije žanrovskoga filma. Premda Gibson film nije režirao, razvidan je njegov stvaralački utjecaj, jer osim što tumači glavnu ulogu ujedno je koscenarist i koproducent, a čitav je scenaristički predložak nastao prema njegovoj ideji. Ne treba zaboraviti da je posrijedi ostvarenje koje se ne nalazi u izravnoj američkoj kinodistribuciji, dakle ne teži statusu nekakva blockbustera, što zasigurno potvrđuje i podatak da je snimljen iz razmjerno skromna proračuna. Tako su i proturječja koja nosi sa sobom posve uočljiva, a podcrtavaju ih i krajnosti kritičarskih osvrta od blagonaklonih do posvemašnjega podcjenjivanja.

Mel Gibson i Kevin Hernandez

Središnji je lik filma kriminalac koji je nakon pljačke u podneblju SAD zatočen u meksičkom zatvoru nazvanom El Pueblito. No taj zatvor funkcionira poput gradića i podvrgnut je nadzoru stožernih kriminalaca smještenih u njegovim okvirima. Zbog takvih postavki protagonist se neprestano nalazi u pokušajima svrhovitoga očuvanja vlastitoga djelovanja, raščlanjuje strukturu naznačenoga zatvorskoga sustava i postaje svojevrsnim surogatom očinskoga principa dječaku predadolescentne dobi. Zaplet se tako razgranava i unutar zatvorskih zidina, ali i zbog osvetničkoga pohoda pobočnika pokradenoga američkoga prijestupnika, istodobno i društveno etabliranoga.

Odnos SAD-a i Meksika česta je tema u žanru vesterna, no bilježimo ga i u suvremenome američkome filmu raznih žanrovskih predznaka. Pritom nema sumnje da se meksičko podneblje uglavnom opaža kao naličje američkoga, čak i kroz termine odnosa svijesti i podsvijesti. Upravo zbog navedenoga ne mora nam se učiniti začudnim i da prostor zatvora El Pueblita postaje svojevrsnim odslikom tzv. mitskoga podzemlja, dakle posebnoga svijeta u kojem središnji lik mora pročistiti svoje djelovanje te vrednovati uspostavljene nazore. Zbog toga ne čudi ni zamalo simbolična završna scena protagonistova usuglašavanja s krnjom obitelji majke i spomenutoga dječaka na obali mora. Pritom ipak ne možemo ustvrditi da akcijsko djelovanje središnjega lika doseže i iskupiteljsko značenje, jer likovi se rijetko približavaju potpunijoj karakterizaciji i uglavnom ostaju na arhetipskoj razini.

Razmatramo li taj film kroz žanrovsku prizmu, bez poteškoća opažamo i njegovo postmodernističko stanovište. Označimo li ga prvobitno akcijskom dramom, posvema je jasno da se oslanja o postulate tvrdokuhanoga krimića, prožima s obrascima zatvorskoga filma, naginje crnohumornoj komediji te mjestimice rekonstruira i tradiciju vesterna. Oslonac o akcijski film s kraja 1960-ih i početka 1970-ih tek je početni predznak stilskoga postmodernizma koji prvobitno odražava erudiciju, ali zbog još nerazrađenih stvaralačkih postupaka redatelja Adriana Grunberga rijetko prelazi razinu eklektičnoga i postaje osebujnim stvaralačkim iskazom. Kako u filmu ne nedostaje eksplicitno predočena nasilja, kritika zapaža utjecaje Quentina Tarantina ili braće Coen. No navedena estetizacija nasilja upravo u sekvenci obračuna u zatvorskome okrilju otkriva izravne izvornike u modernističkome vesternu 1960-ih godina, manirističkoj režiji Sergija Leonea i baroknoj Sama Peckinpaha, propuštenih kroz prizmu suvremenijega stvaralaštva Roberta Rodrigueza. Premda Adrianu Grunbergu nedostaje osobnoga stilskoga iskaza i stvaralačkoga svjetonazora, ne treba zanemariti učinkovitost njegovih redateljskih postupaka posve primjerenih narativnoj građi. Čestom izmjenom stanja kamere, uz razvidnu uporabu kamere iz ruke, Grunberg uz pomoć snimatelja Benoîta Debieja i montažera Stevena Rosenbluma dinamizira predočena zbivanja, ali zbog toga što akcijska djelovanja ne naglašava pretjerano podjednako uočava i vrijednost dramskih segmenata. Uspješni sastojak filmske građe svakako je i produkcijski dizajn Bernarda Trujilla u ocrtavanju zatvorskih prostora El Pueblita, koji su arhitektonska suprotnost američkim velegradskim okružjima uočenim u raspletu. Upravo u završnom segmentu zatvorska kaotičnost doseže vrhunac, a protagonistovo djelovanje usprkos dosezanju junačkoga možemo sagledati zamalo i ironijskim u odmaku prema akcijskome žanru, pogotovu nakon izravnoga Gibsonova oponašanja Clinta Eastwooda tijekom telefonskoga razgovora.

Mel Gibson dosljedno tumači ulogu središnjega lika kriminalca na izmaku najboljih godina te se istodobno usklađuje ili restrukturira s nizom likova koje je tumačio tijekom karijere. No čini se da je i svjestan da se zbog godina više ne može nositi s posve akcijskim protagonistima, pa uočavamo i već navedenu ironiju, ovom prigodom prema vlastitome statusu. Dostatna je opreka Gibsonovu tumačenju mlađahni Kevin Hernandez kao dječak predadolescentne dobi, dok je lik njegove majke u izvedbi Dolores Hernandez ipak odveć zbijen u okvirima arhetipskoga da bi ta glumica ostvarila dojmljiviju ulogu. Naposljetku, Uhvati Gringa zanimljivo je djelo kojemu ipak nedostaje snažnije karakterizacije likova pa tako i veće gledateljeve empatije u sagledavanju njihovih filmskih sudbina.