Vrlo logični apsurdi

Izložba Madame FISSCHER nudi putovanje kroz umjetničku karijeru Ursa Fischera, za koju su karakteristični humor, sklonost paradoksu i virtuoznost izvedbe te rad u različitim medijima i materijalima

U Palazzu Grassi, venecijanskoj palači Giorgija Masarija iz 18. stoljeća smještenoj na središnjem djelu Canala Grande, koja je danas u vlasništvu francuskoga biznismena i kolekcionara suvremene umjetnosti Françoisa Pinaulta, 15. travnja otvorena je izložba švicarskog umjetnika Ursa Fischera. Autor, rođen 1973, danas živi u New Yorku, a njegovi su radovi izlagani na nekim od najvećih smotri suvremene umjetnosti na svijetu – poput Manifeste ili Venecijanskog bijenala.

Nekoliko dana prije otvaranja Fischerove izložbe The Wall Street Journal objavio je veliki tekst o njoj, koji je počinjao duhovitim i enigmatskim spominjanjem Christa. Naime, novinar je u Palazzu Grassi vidio jednu skulpturu Jeffa Koonsa zamotanu u najlon, pa je nju usporedio s radovima Christa, da bi nakon toga tekst usmjerio prema natpisima na kutijama u kojima su bili dovezeni radovi za buduću izložbu. Na kutijama je pisalo samo Mostra: Madame FISSCHER. Izložba u Palazzu Grassi, jednom od najmonumentalnijih i najljepših venecijanskih izložbenih prostora, Ursa Fischera nazvana je upravo tako – Madame FISSCHER. Naslov je napisan pogrešno, drukčije od autorova imena – sa dva slova s i velikim slovima, a izložba ga duguje jednom od izloženih radova. Izložba koja će biti otvorena do 15. lipnja prva je retrospektiva živućeg autora u Palazzu Grassi, ili se barem tako tvrdi u dostupnom materijalu za novinare. Ona posjetiteljima nudi presjek autorova stvaralaštva od 1997. do danas. Ukupno doduše nije izloženo mnogo radova – samo ih je tridesetak!

Necrophonia, 2011.

Mnogoznačnost i perceptivne igre

Madame FISSCHER nudi putovanje kroz umjetničku karijeru Ursa Fischera, za koju su karakteristični humor, sklonost paradoksu i virtuoznost izvedbe. Istodobno, radovi su izvedeni u vrlo različitim medijima i materijalima, a ta činjenica dovodi u pitanje samu povijest kiparstva, naš odnos prema tijelu, pojam vremena i status objekta. Fischer u svojim radovima privilegira mnogoznačnost i složenost, istodobno izbjegavajući bilo kakvu akademsku težinu ili jednoznačnu mogućnost interpretacije. S kombinacijom iluzije i stvarnosti, nasilja i humora, njegov kreativni univerzum doima se istodobno i vrlo logično i krajnje apsurdno. Umjetnik stvara nestabilne i neuravnotežene radove čije značenje izgleda kao da se neprekidno mijenja. Sve to odnosi se kako na izložene radove, tako i na sam naslov izložbe – Madame FISSCHER – jednoznačna tumačenja naslova jednostavno nema! Tko je Madame Fisscher? Ime umjetnika pretvoreno u ženski rod i napisano s tipfelerom, ime njegove partnerice, ime njegove majke? Ili je to podsjećanje na londonski muzej voštanih figura Madame Tussaud i odjek tog imena u svijetu Ursa Fischera? Upravo na takav način, uskraćivanjem potpuno točne informacije, autor se poigrava percepcijom – on iznenađuje, tjera na sumnju i zbunjuje svoju publiku!

Fischer je svakako u posljednjih petnaestak godina postao vrlo bitan i zanimljiv autor, koji u intervjuima izjavljuje da nije siguran pripada li više švicarskoj ili američkoj umjetničkoj sceni. On je samo ove godine izlagao dvaput u galerijama vjerojatno najpoznatijega dilera umjetninama, Njujorčanina Larryja Gagosiana.

Urs Fischer rođen je u Zürichu 1973, a danas živi na najmanje četiri adrese – u New Yorku, Los Angelesu, Berlinu i Zürichu. Žarište njegova interesa svakodnevni su objekti izmješteni iz svakodnevnog, uobičajenog konteksta i transformirani u začudne kombinacije. Proces Fischerova rada istodobno je organičan i eksperimentalan, i često se kreće u području pokušaja i pogrešaka. Isto tako, Fischerova djela katkad uključuju kompletan tok dešavanja, gradnje i života – fantastičnu metamorfozu koja počinje izgradnjom, a završava uništenjem. Ta metoda stvaranja bila je najočitije prezentirana na Venecijanskom bijenalu prošloga ljeta – Fischer je izložio tri objekta od voska bez naziva koji su tijekom trajanja izložbe polako dogorijevali. Središnju voštanu skulpturu, izrađen vrhunskom preciznošću prema Giambologninoj skulpturi Otmica Sabinjanki, izradio je Fischerov prijatelj Rudolf Stingel, a uz naslov djela duhovito je bilo ispisano da su dimenzije promjenjive. Vrijeme je ovdje definirano poput scenskoga vremena u kazalištu – samo ono kod Fischera za razliku od kazališnog potječe beskonačno sporo. Narativno vrijeme izjednačeno je s performativnim, a sve zajedno prezentirano je u deformiranom vremenu. Naravno – vrijeme je samo prividno deformirano upravo zbog činjenice da publika nije navikla na realni tok vremena u umjetnostima, već onaj ubrzani. Ovaj rad možemo usporediti s nekim samouništavajućim radovima iz žanra kinetičke umjetnosti, no ponovno – vrijeme Ursa Fischera je realno, i samim time beskrajno sporo. Na izložbi Madame FISSCHER jedan je sličan rad, ponovno bez naslova! Riječ je o voštanom muškarcu koji u pravoj odjeći sjedi na uredskom stolcu i vrlo se neuredno njiše. Da li će, i kako, dogorjeti, znat će posljednji posjetitelji izložbe!

Dualitet pojavnosti

U atriju palače, prostoru koji se fantastično otvara prema kanalu Grande, izloženo je pet radova koji su ujedinjeni u site-specific instalaciju. Središnje mjesto zauzima Necrophonia – kip gole žene na sofi koji je Fischer izradio s Georgom Heroldom, a iznad kojeg se nalazi poznata Spinoza Rhapsody. Kod Necrophonije postoji dualitet pojavnosti – profesionalni ženski model i njezina skulptura u nastajanju. Realni i umjetnički svijet konfrontirani u najizravnijem obliku! Kod Spinoza Rhapsody riječ je o vjerojatno jednom od najpoznatijih autorovih djela – instalaciji sastavljenoj od niza zakrivljenih cijevi koje slobodno vise u prostoru. Izborom enigmatičnih naslova koji asociraju, ali u principu ne znače ništa, Fischer se duhovito odnosi prema samim imenima. Spinoza Rhapsody bila je u jednom tekstu kustosice Bice Curiger uspoređena s renesansnim crtežima. Iako mi se sama usporedba čini nategnuta, Curigerova ovdje dodiruje bitnu temu Ursa Fischera, a to je dimenzija umjetničkog djela. Naime, ako se u slikama velikih dimenzija ponekad u sjećanje priziva filmsko platno, onda se nedvojbeno u skulpturama velikih dimenzija evocira na kazalište. Fischerova Spinoza Rhapsody crtež je u kazališnom mediju – uvećan i deformiran za potrebu pozornice!

Bitna činjenica, vidljiva kako u spomenutom djelu s Bijenala, tako i u djelima izloženim u Palazzu Grassi, jest referencijalnost autora prema djelima iz povijesti umjetnosti. Fischer reinterpretira i ponavlja, uglavnom u promijenjenim dimenzijama i s golemim ironijskim odmakom. Ipak – njegov je odnos prema prošlosti pozitivan i afirmativan! U jednom drugom prostoru palače nalazi se naslovna instalacija – bivši atelijer umjetnika prenesen iz Londona u Veneciju! Sama činjenica izlaganja vlastitog atelijera već je zloglasan i dosadan moment suvremene umjetnosti, no u kontekstu ove izložbe sasvim dobro funkcionira. Estetski naime odlično korespondira s ostalim izloženim instalacijama!

Kao što i priliči izložbi koja je u podnaslovu nazvana retrospektivom, i Madame FISSCHER nema osobito inovativnih radova, ili onih koji su odmaknuti od uobičajene prakse autora. Madam FISSCHER zato nudi odličan pregled djela Ursa Fischera i odlično definira središnje teme kojima se bavi – poput teme vremena, nestalnosti i uvećavanja.