Višak akademizma i manjak strasti

Još donedavno uz kanadskoga su se filmaša Davida Cronenberga uobičajeno lijepili ne sasvim primjereni i u njegovu slučaju odveć tijesni pridjevi provokativan, osebujan i kontroverzan. Tako je bilo sve do podcijenjene krimi-drame Ruska obećanja, kojom se taj nekad kultni autor, vizionar i avangardni umjetnik u stanovitoj mjeri okrenuo mainstreamu. Nakon tog filma Cronenbergu se počelo prigovarati da je zašavši u sedamdesete godine počeo snimati srednjostrujaške priče i tematizirati potrošena opća mjesta iz niza uspjelijih ostvarenja. U doba premijere Ruskih obećanja takve sam prigovore smatrao pretjeranima i promašenima, no nakon biografske psihološke drame Opasna metoda prisiljen sam u određenoj mjeri revidirati svoje stajalište.

Neuvjerljiva Keira Knightley

Mnogo je poveznica između Cronenberga i njegova imenjaka Davida Lyncha. Obojica su autori koji se ustrajno bave spolnošću i seksom, no dok je Lynch uvjetno rečeno optimist koji vjeruje u ravnomjernu raspoređenost dobra i zla, odnosno vrlina i nedostataka među ljudima, te da plemeniti pojedinci mogu makar privremeno nadjačati zlo, Cronenberg je pesimist i skeptik u čijim filmovima ljudske vrline iznimno rijetko pretežu nad slabostima. Oba redatelja povezuje i bavljenje tamnim naličjem čovjekove osobnosti, njegovom (auto)destruktivnošću i nasilnim nagonima, pri čemu Lynch apostrofira intimna stanja likova, njihovu psihologiju i potisnute nagone, a Cronenberg često s namjerom šokiranja gledatelja naglašava fizičku dimenziju nasilja. Tematiziranje tjelesnosti i nerijetko patološke seksualnosti iznimno su bitna obilježja nekih od najvažnijih Cronenbergovih filmova, konkretno Ukletih blizanaca, Golog ručka, M. Butterfly i Sudara, nastalih od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina. Nakon triler-drame Povijest nasilja i spomenute gangsterske drame Ruska obećanja autor se tjelesnosti i seksu na lošiji način vratio u Opasnoj metodi.

Prikazan u konkurenciji prošlogodišnjega venecijanskog festivala, treći redateljev zajednički projekt s Viggom Mortensenom adaptacija je hvaljenoga kazališnog komada The Talking Cure oskarovca Christophera Hamptona iz 2002, koji se pak temelji na nefikcijskoj knjizi A Most Dangerous Method kliničkoga psihologa i povjesničara Johna Kerra iz 1993. U središtu zbivanja je mladi Carl Gustav Jung (Michael Fassbender), budući utemeljitelj analitičke psihologije i autor teze da je ljudska psiha po prirodi religiozna, koji se kao ambiciozni švicarski psihijatar na samu početku 19. stoljeća susreće s neobičnim slučajem pacijentice Sabine Spielrein. Kad pred sobom ugleda histeričnu Sabinu (Keira Knightley), mladu ženu neurozama psihofizički izmučenu i dovedenu na rub ludila, Jung na njoj odluči primijeniti eksperimentalnu metodu liječenja kreiranu pod utjecajem glasovitoga Sigmunda Freuda (Mortensen). Ta se metoda sastoji od liječnikovih dugih iscrpnih razgovora s pacijenticom, bez ikakvih operativnih zahvata ili elektrošokova, što podrazumijeva i postupno razvijanje uzajamna povjerenja. Nakon što nova metoda počne davati rezultate, Jung će se dijelom i na nagovor problematičnog Otta Grossa (Vincent Cassel), velikoga ženskara i pacijenta koji se prometnuo u psihoterapeuta, upustiti u ljubavni odnos sa Sabinom. Tijekom sljedećih desetak godina do početka Prvoga svjetskog rata time će ugroziti svoj brak u kojem će dobiti dvoje djece, ali i pokvariti isprva vrlo prisan odnos s Freudom, koji ga praktički doživljava kao sina i pouzdana nastavljača svoga djela.

Opasnoj se metodi štošta može prigovoriti, od mjestimice odveć statične i nenadahnute režije, preko površne i trivijalne karakterizacije likova koji ne uspijevaju sasvim zaživjeti kao stvarne osobe od krvi i mesa, potom u određenoj mjeri promašene navodne provokativnosti u tretiranju seksualnosti, do većinom neuvjerljive uloge Keire Knightley sklone preglumljivanju i afektiranju. Gledatelj zna da je tema filma analiziranje i posljedično oslobađanje ljubavnih i seksualnih nagona prikrivenih i potisnutih društvenim normama i etičkim konvencijama, no to na ekranu uglavnom ne vidi, ili svakako ne vidi na primjeren način. Naime, u izvedbi Christophera Hamptona i Davida Cronenberga sve se svodi na duge ukočene razgovore Junga, Freuda i Sabine s lascivnim upadicama sasvim suvišnog Otta Grossa u manirističkoj izvedbi Vincenta Cassela. Problematični su i klišeiziran prikaz s muške strane agresivnog i dominantnog, a sa ženske submisivnog i grčevitog seksa sa sado-mazo-elementima, te nedovoljno slojevito predočavanje Jungova odnosa s Freudom, odnosa koji će završiti metaforičkim ocoubojstvom, odnosno Jungovim okretanjem leđa Freudu i dijelom sviješću o njegovim zabludama. Dok knjiga Johna Kerra i Hamptonova drama navodno odlično funkcioniraju kao studije kompleksnog odnosa Junga, Freuda i Sabine Spielrein, jedne od prvih psihoanalitičarki, koju je Jung u dobi od osamnaest godina liječio od histerije i koja je nakon njega mentora pronašla u Freudu, u na njima temeljenu filmu nedostaje takve studioznosti i kompleksnosti. S obzirom na odabranu temu i likove, od Cronenberga se svakako očekivalo više.