Ubio si babu

Zamrzila ga je od prvog trena. Bar je Dragica tako mislio. Ali to zapravo nije istina. Baba je samo htjela najbolje za svoju unuku. I dok je smatrala da Dragica to jest, sve je bilo u redu. Mislila je da će on, nakon ranjavanja, otići u mirovinu. A on se vratio u jedinicu. Očekivala je da će tražiti stan. A on se uselio kod njih, u kućicu pretijesnu i za njih dvije otkako se Ljubica zaljubila i počela debljati. Tad mu je rekla, kad se već tako podmuklo priženio, neka bar digne kredit i izgradi kuću u dvorištu. A on se na to rasplakao i počeo trošiti plaću po birtijama, ostavljajući njoj i Ljubici tek sitniš. Ali čak ni tad nije se radilo o mržnji. Prije bi se to moglo nazvati prezirom. Babin je nos uvijek bio visoko. To je dobila rođenjem. Živjela je u centru. I to je dobila rođenjem. Dragici, koji rođenjem nije dobio ništa osim neutažive žeđi i neodoljive sklonosti plaču, to je bilo dovoljno da je smatra damom i veoma drži do njezina mišljenja, iako ta famozna kućica u centru nije imala ni WC-a, nego se nužda obavljala iza, u drvenom zahodu koji je bio pravi antikvitet u kojem su kiše i vjetrovi bili redoviti gosti. A ipak je baba u njemu provodila dosta vremena, družeći se s listićima sportske prognoze, ženskim časopisima i križaljkama. Uvijek ih je tamo nosila. Ali kako ih je samo nosila!? Dragici se činilo da to premijerka s važnim dokumentima ide na sjednicu vlade. Jednom je čak zavirio kroz pukotinu na stražnjoj strani zahoda. No vidio je samo ozbiljnu stražnjicu kako dostojanstveno i rijetko pljucka, one važne stvari što ih je baba obavljala u višim zahodskim sferama nije mogao vidjeti.

A onda ga je počela zvati tim imenom. Suze mu na oči tjerala. On je imao običaj donositi sitne poklone s terena. Ništa posebno. Stvarčice što bi ih pobrao u kućama u kojima bi se zatekao. Porculanske labudove i sloniće. Vezene jastučiće i tabletiće. Kakav jeftini radio ili tranzistor. Ilustriranu knjigu o kolačima. Stvarno ništa posebno. Drugi su vukli televizore i bajncege. A Ljubica se strašno veselila tim poklonima. Ona kao da je mislila da je prva linija neka ulica puna finih dućana po kojima njezin Dragica harači samo njoj za ljubav. Pokazivala ih je prijateljicama sva ponosna. Ni baba ih, doduše, nije odbijala. Ali uvijek bi ga ošinula otrovno. I nazvala tim imenom.

– Kokošar!

Te je noći došao bez darova. Mračne, kišne noći. Mokar i smrznut. Tužan. Tek što se presvukao i sjeo popiti pivo, ušla je baba sa svojim važnim dokumentima, baterijskom lampom i kišobranom. Jedva okrznuvši pogledom Dragicu, koji je poput siročeta sjedio na kauču, pazeći da ne zauzme previše mjesta, ona reče:

– Ma reci, Ljubice, jel se to kokošar vratio?

U Dragici tad nešto prepukne.

– A zašta vi mene tolko mrzite? – vrisne plačnim glasom. – Nisam ja nikaki kokošar, ja sam hrvatski vojnik. Tam odakle dolazim se gine za domovinu. Najbolji mi kolega danas pogino. Šta oćete vi od mene?

– Pa, kad već pitaš, mogao bi za početak popraviti moj toalet. Zar je u redu da gospođa u ovim godinama mora pod kišobranom obavljat one stvari? – reče baba pomirljivo, iznenađena ovim ispadom. Ali još je više iznenadi njegov odgovor.

– Dobro! Gospođo! Biće učinjeno. I neć ga ja popravljat, ja ć ga napravit. Gajnc novi! Vece, šta vece!? Katedralu! Vidit ćete vi! – verglao je Dragica i nije verglao naprazno. Prije rata bio je zidar, tesar, majstor, sve. Pa i svih tih ratnih godina on je ostao sve. U mislima. U rovu, pod granatama, u akcijama – mislio je o građevinama što će ih podići. A nije baš lako o tome misliti kad ti se sav posao svodi na to da ih rušiš. Rokaš kuće iz erbea, bacaš u njih bombe, dižeš ih eksplozivom – samo da se čejen ne vrati. Ali sad pomisli da bi baš mogao nešto izgraditi. Pa makar i vece. Pred sobom ima pet dana slobodnog, a plaća je taman sjela.

Odmah se bacio na posao. I tuga ga ostavljala. Do tri ujutro je radio nacrte i izrađivao troškovnik, onda je malo ubio oko i ustao u zoru. Kiša je bila prestala, a sunce već obećavalo prekrasan dan. Otišao je do mlađeg brata Stevice i probudio ga, pa su se zajedno odvezli po materijal. Do jedanaest su imali sve što im je potrebno i radovi su mogli početi.

Baba i Ljubica su radoznalo motrile njihove aktivnosti s pristojne udaljenosti, činile su im se one prilično tajnovite, ne samo zato što je Dragica gradilište ogradio ceradom. On i Stevica pili su pivo za vrtnim stolom i dogovarali sljedeće poteze, a onda kao po komandi ustajali i nestajali iza cerade, provodili tamo neko vrijeme, pa se opet vraćali za stol i vijećali. No iako su govorili tako glasno da ih se čulo u susjednom dvorištu, nitko ih nije mogao razumjeti. Bio je to neki njihov tajni, zidarski jezik. Čitava ta gradnja imala je nečega konspiracijskog u sebi. Dragica je čak htio zadužiti Stevicu da noću čuva njegovo djelo od radoznalih očiju, ali je shvatio da za tim nema potrebe. U toj se kući odjednom počela poštivati njegova riječ. Osim toga, otkako su počeli radovi, baba je preuzela brigu oko kuhinje, pripremajući sve sama jela koja je Dragica volio. Nutkala ga je da popije. Preko noći njih dvoje postali su prijatelji. No bio je to samo početak.

– Sutra do podna smo gotovi. A onda ćemo proslavit – reče Dragica za večerom. – A kolko se sjećam, i nečiji je rođendan sutra.

– Zete! – šapne dirnuto baba, jedva vjerujući da se on toga sjetio.

Dragica je ispekao pečenicu i pozvao cijelu svoju desetinu, došli su i susjedi, uključujući i prognanike koji su bili smješteni u susjedstvu. Sjedili su za stolovima postavljenim u obliku pravokutnika koji je na jednoj strani bio otvoren, tako da kraci gotovo dodiruju građevinu, upakiranu u ceradu i omotanu crvenom mašnom. Dragica pozove babu da razveže mašnu. A onda su on i Stevica strgnuli ceradu. Gostima se ote uzdah. Ljupko zdanje uistinu je više sličilo katedrali nego mjestu gdje čovjek, uz napinjanje i stenjanje, vraća prirodi ono što joj je oteo. Ali Dragica nije mario za njihove uzdahe i pohvale, on je orošenih očiju gledao jedino babu, koja je ostala bez daha. Smlavila ju je ljubav na prvi pogled.

– A ništa vi još niste vidjeli! Pa uđite!

A unutra je dočeka kraljevska školjka, udobna poput fotelje, zidovi od drveta svijetle boje, s policama na obje strane, a na njima role najfinijeg papira, vlažni ubrusi i ženski časopisi, složeni u urednim hrpicama. Pa križaljke. Na desetine praznih križaljki. Kraj njih limenke s olovkama. Baba ganuto pogleda Dragicu, tražeći riječi kojima bi zahvalila. No tad se dogodi incident.

– E Draginja, Draginja! Sve si dobro napravio, a onda si na kraju sjebo! Zaboravio si ovo! – reče Cicko iz njegove desetine pa odnekud izvuče trobojnicu. Zatim skoči na stolicu i na krov zahoda zabode barjak. – Eto! Sad je to to!

Ali njegova akcija ne prođe bez reakcije.

– Pa zar na sraoncu trobojnicu mećeš!? – pobuni se jedan od prognanika, mladi dečko kojemu je rat odnio pola familije.

– Slušaj, dečko! Ovo nije obična sraonca. Zar ne vidiš? Ovo je kraljevska hrvatska sraonca. U njoj bi i Vranja rado srao. Da može. Al ne može. Zato što nema Draginju da mu je sagradi.

Famozna kućica u centru nije imala ni WC-a, nego se nužda obavljala iza,

u drvenom zahodu koji je bio pravi antikvitet u kojem su kiše i vjetrovi bili redoviti gosti

– E ja ću je skinut!

– Nećeš ti ništ. Sjedit ćeš tu, pit ćeš to pivo i bit ćeš dobar. Slušaj, dečko, znam ja šta si ti sve prošo, al sad si među svojima i nema razloga da se uzbuđuješ. Evo, otvorit ću ti još jedno ako mi obećaš da ćeš bit dobar, može?

Dečko pogleda lijevo pa desno, shvati da protiv sebe ima cijelu desetinu pa potvrdi glavom. Pio je pivo. I rakiju. I vinjak. I bio je dobar. Do jutra. A tad se s proslave odvezao do Slavena, gdje su turisti iz Okučana masovno točili gorivo otkako je autoput ponovno otvoren. Neko vrijeme mirno je promatrao silnu gužvu na benzinskoj. Mogao je postati preteča onog izdrkanog milenijskog fotografa. Ali on je više volio krvave portrete. Isukao je nož i okinuo turista. Sutradan su njegovi izrešetali naše na autoputu. Dragicu su pozvali u jedinicu. Ljubeći ga na rastanku, Ljubica je neutješno plakala. A onda ga je i baba zagrlila.

– Čuvaj se, sine – reče, a Dragica odjuri u Bljesak očiju punih suza radosnica. Vratio se što je brže mogao, nakon nekoliko dana, najavivši svoj povratak tako što je pred kapijom ispalio čitav okvir u zrak.

– Otvaraj pivo, Ljubice! Pobijedili smo! – vikne. Ali Ljubica je sjedila na maloj klupčici nasred dvorišta, pred lavorom u koji je cijedila masne suze kao da žmiče debele ambasadorke pune vode. Ona izuje natikače i stane u vlastitim suzama namakati noge. Dragica odloži pušku i obliže usne. Od te kupke stopala i debeljuškasti prstići će joj biti nježni, meki i slani i on će ih joj sisati i lizati dok ne ožedni. Ali Ljubica reče:

– Ubio si babu. Ti, ti si je ubio! Niko drugi! Ti si je ubio!

Dragica problijedi. Nije mogao shvatiti kako ona može znati za taj nesretni događaj od prekjučer, za koji su, osim njega, znali još samo trojica iz njegove desetine i svi su se zakleli da o tome neće ni pisnuti. To može značiti samo jedno. Ljubica osjeća. Ljubica vidi. Ljubica ima moć. A pred moći nema skrivanja.

– Kriv sam, priznajem. Ali vidi, Ljubice, nije ona baš bila nevina. I oružje smo našli. I šubare…

– Ma kako možeš!? Pa jel ti nije žao!?

– Ma žao mi je, Ljubice, ljubavi! A nisam ja nju namjerno, prokletinja sama opalila i pravo u babu, vjeruj mi, Ljubice! A meni je žao, stvarno mi je žao…

– Dokaži! Dokaži! – poviče histerično Ljubica. I još ga zalije punim lavorom svojih suza.

– E pa dokazać! Baš ću dokazat! – odvrati on i izjuri iz dvorišta. Zaputi se ravno u policijsku postaju, gdje reče da se želi predat jer da je u akciji nehotice ubio babu i da s tim teretom ne može živjeti. Ali tamo je vladala euforija zbog pobjede. Rekoše mu da za takav slučaj ne znaju i da to treba istražit. Neka ostavi pisanu izjavu i svoje podatke i oni će se njemu javiti ako za tim bude potrebe. Dragica sve to učini, ali nije se dao van, pa je čak potegnuo oružje zahtijevajući da ga odmah zatvore. Tad su pristali. Ali kad im je predao pušku, oni ga izudaraju i izbace na ulicu, zaprijetivši mu da se više ne vraća.

Nemajući kamo, neizmjerno kriv pred Ljubicom, on skrene u birtiju blizu kuće. I tu se slavilo. No s njegovim dolaskom slavlje kao da postane tiše, nekako obzirnije i suzdržanije. Svi su ga, doduše, častili i čestitali mu na pobjedi, bacali ga u zrak kao da je on sam osvojio Okučane, ali nakon nekog vremena i tu krene priča o babi. Stojeći nasred birtije, Dragica objesi čeljust, što mu se uvijek događalo kad nešto ne bi mogao shvatiti. Ta kako svi oni mogu znati za babu, samo policija ne zna i, što je još gore, ne želi da zna!? A ovi sad žestoko navale sa svih strana, što s pićima, što s pričom koja je, mora se reći, bila užas živi, potpuno nesuvisla, prepuna digresija i nebuloza. Dragica nije shvaćao ništa, osim da njegova krivnja raste i postaje sve maglovitija, a zbog toga još teža, još pogubnija. To ga je strašno ljutilo, pa je sve češće opipavao bombe u gaćama, jedine koje mu u policiji nisu oduzeli. I tko zna što bi se dogodilo da nije došao gluhonijemi Pera Mulac i stao na kraj toj bijedi od pripovijedanja.

S pet-šest energičnih kretnji on pomete pijane pripovjedače i sve razjasni Dragici. Da je onoga jutra, kad je počela operacija, četnicima uspjelo ispaliti tek jednu granatu na centar, ali je i ta bila dovoljna da Dragičin velebni zahod i baba skupa s njim odu u tri lijepe pičke materine. Napokon obasjan suncem razumijevanja, Dragica se oraspoloži i naruči piće za Mulca. Ovaj sruči rakiju i pogleda Dragicu. I bi mu, valjda, čudno što su mu oči još suhe i što ne rida po svom običaju. Pa još podeblja priču, divlje se razmaše, napravi znak križa i palcem sune uvis. Dragica kimne glavom.

– I zahod i baba. U tri lijepe pičke materine. Sve sam razumio – reče Dragica. – Popij još jednu sa mnom. S tobom jedinim mog razgovarat.

Ali Pera Mulac odbije piće i razočarano iziđe iz birtije. I on je o Dragici dotad mislio da je to jedini čovjek s kojim se može razgovarati. A sad ga, eto, ni on ne razumije. Kaže da razumije. Ali ne razumije. Osim ako… Sjetivši se nečega, on stane pred izlog birtije, u kojem se zrcalio njegov lik, divlje se razmaše i ponovi sve one kretnje što ih je izveo pred Dragicom. Uzalud. Ni kurca on od sveg tog mahanja nije razumio. Između njega i same biti svijeta ispriječio se gadan nesporazum.