U nekom svemirskom kabaretu

Romana Brolih od sredine devedesetih piše tekstove (primjerice za pop-grupu Meritas, Josipu Lisac...), a nakon toga objavljuje poeziju i prozu u brojnim časopisima te na književnim portalima. Zbirka pjesama Svemir u prahu njezina je prva knjiga poezije. Autorica predgovora Andrea Zlatar ističe kako Romana Brolih bilježi različite poetske strategije, pjesničke postupke, a da je u temelju ipak igra riječima. Naime, ono što je posebnost njezina poetskog rukopisa povezivanje je tzv. svakodnevnoga govora i lirskog izričaja, zatim ironizacija i samoironizacija, koju vješto ostvaruje brojnim rimama i premetanjima riječi, pa se doista može reći kako je riječ o slamnigovskoj poetici. No Zlatarova uočava još jednu važnu oznaku Romanina pjesništva. Riječ je o specifičnoj atmosferi: čini se kao da je riječ o nekim šansonama, a neke pjesme prizivaju ugođaj kabareta, komedije dell’arte ili pak neke zagrebačke starogradske pjesme. Čini se kao da nam lirska protagonistica svoje pomalo oporo životno iskustvo, osjećaj autizma i neprilagođenosti, prenosi u nekom baru prigušene atmosfere, uz cigarete ili jedan martini ili čak dva.

Izd. Stajergraf, Zagreb, 2011.

U pjesmi Nema zadnje scene nalazimo stihove:

Nisam na dobrom glasu, čudna persona

al odbaci misli da s lakom si ženom.

Gladne hijene šeću ispod balkona,

analiziraju nad tvojom sjenom.

Upravo ta neposrednost, potreba da se ne dodvorava i da ne uljepšava ni sebe, ni stvarnost, ono je što karakterizira protagonisticu. Ona će za sebe ironično reći da je „samozvani bard“, da „pogrešne vuče uz sebe“, da je „vjetar fura drukčijom brzinom“, ili ističe kako bi bila „mama loše kralježnice i čestih migrena“.

Ipak, unatoč tim nekad i grubim riječima kojima šiba i sebe i svijet te distanci prema sebi, lirska junakinja je ona koju vodi „nagon za ljubav“, pa se prepušta strastima, uživa u trenucima: ne lamentira o vječnoj ljubavi, već želi uhvatiti trenutke barem neke usputne žudnje, koji ipak ne donose ispunjenost, već samo potenciraju osjećaj praznine. No ipak, Ljubav je u pjesmi Zvončica 2 ispisana velikim slovom, ona je alegorija, ona je žrtva koja je ubijena, a ubili su je ljudi „muškarac i žena, / navodno im nije ispunila snove“. Time se ljubav postavlja kao ideal koji ljudi nisu spremni ostvariti, jer su naprosto nesavršeni. U izvrsnoj pjesmi Ostali smo pjesnikinja gotovo da progovara o iskustvu vlastite ratne generacije koja je ostala nedozrela, negdje na sredini. Dorta Jagić u svojoj knjizi Kauč na trgu odlično je progovorila o tom iskustvu sintagmom djevojčice starice. I ovdje su žene o kojima piše Romana Brolih s jedne strane curice, mamine maze, cendravice, a s druge strane „skupljaju im se ramena“, kao da su staričice. Ostale su, ostali smo negdje nedorasli, ili kako to vrlo izravno kaže Brolihova, „trajni idioti“ za koje je pitanje ima li smisla da produžuju ljudsku vrstu.

Ono što se također ističe kao zanimljivo jest prezir prema krutosti i usiljenosti: stoga se želi „pojačati glazba“ da se pokrene tijelo, ili se priziva „propuh u glavi“. Propitivanje identiteta zanimljivo je izvedeno u pjesmi Mumija u kojoj se „skidaju ljuske“ i u kojoj se pita je li stvarna ili je „fulirant“. U pjesmama nalazimo i spominjanje raznih persona, dakle ljudi koji su u raznim ulogama, predstavljeni su kao tipovi, a ne individue: spominje se stanoviti fatalni Anthony, artist „putenog pogleda“, mafiozo, Albertina i Leopold, Izabel. I čini se kao da se život pretvara u pozornicu po kojoj defiliraju i stvarni i izmišljeni likovi, svijet u kojem su velike geste, a malo iskrenih riječi, svijet u kojem je bitan patos i udvorni smiješak. Lirske protagonistice iz kojih progovara autorica drukčije su od tog svijeta: one su zanesene, pomalo dekadentne, neumorne gledateljice filma Betty Blue ili pak obožavatelji Margite Stefanović, ikone rock-glazbe, svojevrsne „reinkarnacije hrabrosti“, koja se u novom vremenu izgubila, koja „nije imala razloga za ostanak“. Ipak ostaje povjerenje u riječi, one su:

bitne

i zato se igraš njima(Ti si).

No zanimljivo je da se uz pisanje veže strah:

Umjesto

kuglica strah

po

slovima visi.

Pisanje je razgolićivanje, pjesnikinja spominje izraz razgaćavanje u obliku imperativa razgaći, priziva život bez kalkulacije, pa čak i po cijenu „igranja protiv sebe“. No Romana Brolih izmiče patetici, jer unosi elemente dosjetke, urbanoga govora ili pak dječje pjesme ili brojalice. Evo i jedan primjer iz pjesme Volim te:

Ne spominji tango.

Novi početak nije moguć.

Jer nikad nije bio ni kraj.

A taj ples traži krajnost.

Ku kuc, pa pa.

042

budalo lažljiva.

Pravila društvenoga ponašanja izvrgnuta su podsmijehu: u pjesmi Šmrc koprc ironizira se promaknuće, u pjesmi Aha spominje se tenis i reket, ali taj reket je ovdje zapravo u funkciji označavanja poslovnog ponašanja.

Na kraju, poezija Romane Brolih drzak je odgovor na takvu zbilju, poziva nas da se ne zaboravimo, da ostanemo melankolične, urbane junakinje koje se ne srame svoje nesavršenosti. Premda smo autistični i osamljeni, jer „svako gradi grad u sebi“ (Ostvari im snove), ipak se može zabaciti kosa i prepustiti se životu, pozvati nekoga na ples i zamišljati da smo dio nekoga svemirskog kabareta. Svemir je ionako „domači“, on je „u prahu“, kao šećer ili kakao, i ne treba se ničega bojati, kao da nam poručuje Romana Brolih.