Što s umjetničkim obrazovanjem?

Poštovani gospodine ministre,

Dopustite mi skrenuti Vam pozornost na jednu važnu činjenicu koja izgleda svima, pa i onima koji neposredno i posredno sudjeluju u javnoj raspravi o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, a posebice medijima, uglavnom izmiče iz vidokruga. Naime, gdje se u svemu tome nalazi umjetničko područje i koji je njegov status i zašto se u svim tim razmatranjima gotovo nigdje i ne spominje?! Nema ga čak ni u nazivu Vašeg ministarstva! Sve se sagledava u znanstvenom okviru i svodi samo na znanstveni diskurs, iz čega proizlazi da je umjetnost u tom kontekstu „zadnja rupa na svirali“. A kako bez te zadnje rupe, htjeli mi to ili ne, svirala ne funkcionira, otvara se niz problema i nesporazuma o kojima ovdje želim iznijeti svoje mišljenje i doslovno donkihotovski stati u obranu dostojanstva svoje struke.

Kriteriji koji se odnose na znanost nikako se ne mogu primijeniti i na umjetnost, pogotovo kad se to tiče visokoškolskog obrazovanja

Dopustite mi stoga pojasniti to na jedan malo „po-etičniji“ način, jer ne znam kako bih drukčije.

Kao što Vam je poznato, kriteriji koji se odnose na znanost nikako se ne mogu primijeniti i na umjetnost, pogotovo kad se to tiče visokoškolskog obrazovanja. Ako nam se pak dogode predložene zakonske intervencije, onda ćemo zaista, što se tiče umjetničkoga područja, biti u neobranu grožđu. Jako se bojim da bi nas takav prijedlog mogao dovesti do jednoobraznoga promišljanja i uopćavanja tog vrlo delikatnog problema, posebice ako uzmemo u obzir Vašu slikovitu izjavu da bi „Sveučilište trebalo tretirati prema obrascu kojim se postupa s tvornicom automobila“. Osim te „korporativne kulture“, nadalje predlažete i da „svi znanstvenici, ne samo profesori, nego, primjerice i docenti, mogu ostati na fakultetima i u institutima bez obzira na dob ako su sredstva za njihove plaće osigurana kroz projekte ili iz vlastitih prihoda fakulteta. To je model sličan američkom“.

Moram priznati da implikacije Vaše izjave, barem što se tiče umjetničkog područja, pa i humanističkih znanosti na Sveučilištu, poprimaju zabrinjavajuće razmjere. Posebice ako se još primijeni i spomenuti „američki model“ povezivanja znanosti i visokog obrazovanja s tržištem, situacija postaje još složenijom, jer umjetnost, barem po mome mišljenju, u osnovi ne služi zgrtanju novca!

S obzirom da ovakvo trajno zanemarivanje i omalovažavanje umjetničke struke i njezino sagledavanje s neupućene točke gledišta može imati dalekosežne posljedice za našu znanstveno-odgojno-obrazovno-umjetničko-sportsku i opću kulturnu sredinu, ja ipak tvrdim da se umjetničko promišljanje i djelovanje, što sam već spomenuo, temeljno razlikuje od znanstvenog. Otprilike kao što se Coca-Cola razlikuje od vina, racionalno od iracionalnog, lijeva strana od desne strane mozga. Dakle, dohvatljivo znanje nije jedno te isto u odnosu na (ne)dohvatljivo iskustvo, niti im se tako može pristupiti, jer svako od njih ima svoje specifično i nezamjenjivo područje djelovanja. To ne znači da se ne mogu prožimati, štoviše, sve ovisi o međusobnom razumijevanju i uvažavanju, odnosno, o „uravnoteženosti“ sama mozga u cjelini, a to već pripada višoj razini kulturnog promišljanja.

Drugim riječima, umjetničko iskustvo, za razliku od znanstvenog, ne može se jednostavno naučiti. Učenje je samo osnova, „prst koji pokazuje Mjesec“, što bi rekli „stari“, ili „mreža koja lovi ribu“. Dakle, onoga trenutka kad se dosegne Mjesec i ulovi riba, prst i mreža odradili su svoje. Rijetke su one iznimke u ljudskoj duhovnosti koje su u svojoj ranoj životnoj dobi, bez uporabe tih „pomoćnih“ sredstva, prepoznale svoj urođeni talent. A njegovo buđenje i prepoznavanje, koje bi trebalo biti osnova umjetničkog obrazovanja na sveučilištu, i nije tako jednostavna stvar, jer se naprosto ne može formulirati, već ga treba obostranom upornošću i marljivošću, nadasve velikim iskustvom, potaknuti i što prije ga individualno razotkriti, kako bismo, prije negoli se uopće krene s edukacijom, znali na čemu smo. Kao što vidite, ovdje nije riječ samo o proizvodnji automobila, nego u temeljnom pitanju zašto se oni ne kupuju! Profesorica i priznata naša kiparica Marija Ujević-Galetović uvijek je upozoravala svoje studentice i studente, a i ja stojim iza toga, da se ozbiljno razmišljanje o umjetnosti može započeti tek nakon četrdesete i pedesete godine pa nadalje! A vidim da se u znanosti s time približno slaže i akademik gospodin Kostović: „Odgovorno tvrdim da novak ne može zamijeniti profesora najmanje 15-ak godina“. Čast iznimkama!

E sad, jako bi me zanimalo može li predlagatelj ovog Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju argumentirano objasniti kako to novak, pa i njih troje „u zamjenu“, kao što reče jedan sudionik rasprave, mogu prenositi svoje „znanje“ i iskustvo o umjetnosti, posebice usmjeriti prst u pravom smjeru, kad još ni sami nemaju svijesti o Mjesecu?

Neosporna je činjenica da učenje na koncu rezultira znanjem. Što znači da se znanje može naučiti, a time i mjeriti, pa i prenositi. S tim u vezi, trenutno važeću znanstvenu činjenicu moraju bez pogovora prihvatiti svi, od znanstvenoga novaka pa sve do znanstvenog nobelovca. Ako je pak ne prihvate, bivaju „izopćeni“ iz znanstvenog područja. Čak se i Albert Einstein jednom prilikom „usudio“ izjaviti da nakon matematike dolazi poezija. A poezija je, kaže pisac, paradoks, paradoks je čudo, a čudo je koncentrirana stvarnost. Kao što vidite, u umjetničkom području vladaju neke prividne „besmislice“, koje za znanost nisu prihvatljive. Gdje „jedan naizgled neprihvatljiv zaključak proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka“. Da budem jasniji, umjetnik se ne bavi objektivnim činjenicama, već njeguje svoju, koja mu nije nametnuta izvana, i svim svojim snagama, iskustvom i kreativnim mogućnostima pokušava je izvući iz svoje jedinstvene, nezamjenjive i neponovljive biti.

Svaka iole kulturna zajednica koja drži do sebe cijeni i poštuje mudrost „staraca“. Bojim se da će, ako se ovako prešutno nastavimo rješavati zreloga nastavno-umjetničkog kadra, ova naša visokoobrazovna znanstvena djelatnost na sveučilištu postati tvornica loše dizajniranih automobila.

S poštovanjem,

Ivan Ladislav Galeta,

red. prof., ALU Zagreb