Stančić – 35 godina onkraj stvarnosti

U rodnom gradu Miljenka Stančića otvorena je 21. travnja izložba kojom se obilježava 35 godina od njegove smrti i djelovanja. Na osnovi izloženih dvadesetak djela stječemo dojam da neosporno velika individualna umjetnička osobnost ne zahtijeva poveći okrugli broj godina kojima bi stručnu i širu javnost natjerala na sjećanje jer opus koji je ostavio iza sebe ostaje trajna projekcija u budućnost, projekcija čiji su dijelovi sveprisutni u stvaralačkoj produktivnosti u sadašnjosti. Kako je sam Stančić rekao, savršenstva nema i neće ga biti, pa tako ni ova izložba nije savršeno objedinila makar i većinu onoga što je ostalo iza njega, jer poznato je da su mnoga djela pronašla mjesta u privatnim zbirkama, diljem svijeta. Unatoč toj činjenici, koja s jedne strane izravno ukazuje da je institucionalni otkup djela mogao s vremenom biti i veći, izložba vjerodostojno prezentira iznimno vrijedne artefakte u vlasništvu Grada Varaždina, Gradskog muzeja Varaždin te obitelji Stančić i dvojice varaždinskih kolekcionara.

Ruševni interieur, 1959.

Nekoliko osobito važnih Stančićevih slika ističe se u postavu izložbe, od kojih najveću pozornost privlači Ruševni interijer, ulje nastalo 1959. U poznatoj stančićevskoj onirističkoj maniri naglašena osjećanja sudbine, ističe se prolaznost, ruševna u svakom svojem pokazanom obliku. Figure slojevito gube obrise ponad stola, paradoksalno prkoseći vremenu njihova izbivanja, u kulisnom prostoru čije granice nestaju s prirodnim, toplim osvjetljenjem. Dojmljiv je na izložbi svakako i Zeleni interieur (1955), u kojemu Stančić ostavio neizbrisiv trag zapadnoga svjetla, koje ga je pratilo tijekom čitavog stvaralaštva. Minimalistički, geometrijski skladni ambijent, utonuo je u tišinu zelenih tonova, s oštrim rubovima vezanim uz sunce koje uskoro zalazi, ali koje će zauvijek lomiti zrake u predvečerje Stančićevih ambijenata. Metamorfoza (1954), ujedno je i jedina slika na izložbi koja svjedoči snažnu umjetničku viziju dvaju bića u težnji animalnom jedinstvu. Eros i thanatos prefigurativno prožimaju dualistički preobražaj nerijetko prisutan u autorovu cjelokupnom opusu, na površini prekrivenoj koprenom intimističkih motiva. Transcendentalnu jeku dječjih glasova u igri zadržale su slike Dječje igre (1962) i Sirotinjske poklade (1957–1959). Scenična atmosfera u kojoj djeca nostalgično otjelotvoruju sekvence iz negdašnjega, no istodobno neiščezla života, vodi promatrača u radosne predjele magičnoga realizma. Ponavljano uspostavljanje ravnoteže između beskonačne tame i irealnoga tajanstvenog svjetla vremenska su spona između vlastitog života i onog onkraj stvarnosti, kao što je i dijete na svoj način igrom povezano sa svakodnevnim životom, a istodobno od njega udaljeno. Izložbom nas u stopu prati Stančićevo dijete – sve od pročišćenih kompozicija Pupkovina (1973) i Rađanje (1976), u kojima obitava začetak iskonske ideje o stvaranju čovjeka – dijete će u djelu trajno simbolizirati metafizičku izgubljenost u nadrealističkom likovnom izrazu. Nije li onaj isti dječak u interijerima iz 1969, osoba koja će poslije postati jedan od aktera u ruševnom interijeru, ili otac željezničar (Obitelj željezničara, 1971)? Dijete zarobljeno ispod površine ulja na platnu postat će statična figura oca ili kartaša, zarobljena u svoje misli, uz nekog, a opet izolirana, bez identiteta. Neprestano istraživanje lika djeteta, tematski vezana za iskustva iz privatnog života, kroz dramatične prizore u rastapajućim nutrinama zagušenih crvenih tonova (dva interijera s dječakom, 1969), implicira produbljivanje odnosa između autora i njegovih najdubljih opsesija. Ponovno sveprisutna nostalgija za djetinjstvom, nostalgija za povratkom u izgubljene predjele snoviđenja.

Dakle, kroz izložbu je moguće upoznati Stančića u svim njegovim individualno-umjetničkim preokupacijama. Pa premda velik dio zauzima tematika ranije navedenih djela, valjalo bi zaključiti s jedinim izloženim eksterijerom u kojem se odvija i Stančićev život, ali i postojanje i razvijanje njegovih ideja. Stari grad / Padovčev trg (1965) upravo je segmentni obrazac grada u kojem obitavaju sve spomenute karakteristične teme, a s njima i figure. Tu je i ono stalno svjetlo što nisko dotiče dimenziju plohe i tako zastaje, pripojeno novoj beskrajnoj umjetničkoj dimenziji unutar vizije. Siluete prepoznatljivih varaždinskih baroknih građevina nijemo artikuliraju sumarni irealni eksterijer, nižući se u planovima, u nedogled u kojem postoji samo praznina. To je ista praznina koja prati i figure, kako ih je opisala Lidija Plavec Butković u tekstu kataloga, obavijene snohvaticom, dubokom šutnjom i samoćom.

Uz ulja na platnu izložena su i dva crteža dječaka, kao i fotografije Stančićeva obiteljskog života, a tu su i njegova paleta i štafelaj. Slikar koji je tijekom stvaralaštva ostao vjeran rodnom gradu, ostat će zapamćen kao njegov kongenijalni stvaralac. Svatko tko je ikada povezao Varaždin s Miljenkom Stančićem, a rijetki su oni koji nisu, nakon razgleda izložbe poželjet će prošetati ulicama grada. Shvatit će tada da su to oni isti predjeli iz slika, Stančićevim riječima, predjeli izgubljene duše.