Rađanje nacije u zločinu

Unatrag godinu dana dobili smo hrvatske prijevode dvaju romana (Cesta i Krvavi meridijan) vrlo cijenjena američkog suvremenog pisca Cormaca McCarthyja (1933) koji, iako su im radnje vremenski vrlo udaljene, zapravo govore o istome – o nasilju kao trajnu obilježju čovjekove egzistencije i Drugome kao vječnoj, trajnoj opasnosti te o potpunom i radikalnom gubitku ljudskosti i svedenosti čovjeka na instinktom vođenu zvijer te pohlepi kao izvorištu svega zla.

Prev. Tatjana Jambrišak, Profil, Zagreb, 2011.

Smještena u postapokaliptično vrijeme bliske budućnosti, Cesta dočarava propast civilizacije, dok Krvavi meridijan posreduje predcivilizacijsko vrijeme, vrijeme rođenja američke nacije, nastale u bezumlju nasilja i pokolja. I u opustošenu svijetu Ceste baš kao i u svijetu bezakonja Krvavog meridijana mirovanje znači predaju, tko se ne kreće, postaje lovina, zato su oba ta romana svojevrsne inačice romana-ceste; to su odiseje ljudi koji nemaju što izgubiti, kojih putovanje i kretanje simboliziraju slobodu, a jedini su moguć način ostanka na životu. No dok dječak u Cesti putuje uz oca, Mali je u Krvavom meridijanu otpočetka sam, a obojica su u potrazi za boljim životom kojega je, čini se, nemoguće dosegnuti. Oni izgrađuju sebe u otporu spram drugih, koji znače opasnost, prijetnju, pa su to ujedno svojevrsni pikarski, bildungsromani, unatoč upitnosti stupnja razvoja koji McCarthyjevi antijunaci uspijevaju dosegnuti.

U osnovi oba romana svojevrsno je mitotvorstvo, no riječ je o mitologiji negativnoga predznaka, o žudnji za slobodom i životom u uvjetima beskrupulozna nasilja i istrebljenja te radikalnom individualizmu koji ne priznaje niti poznaje suosjećajnost ili empatiju. Naime, skretanje s puta zadovoljenja vlastitih potreba ravno je samouništenju, a obzir spram drugoga izraz je vlastite slabosti i neće ostati nekažnjen.

Oba romana katalogiziraju nasilje, s time da u Krvavom meridijanu McCarthyjeva banda lovaca na skalpove to dovodi do paroksizma. Riječ je o povijesno utemeljenoj skupini ljudi predvođenoj Johnom Joelom Glantonom koju je unovačila meksička vlada 1849. kako bi se borili protiv Indijanaca i bili plaćeni za svaki njihov skalp, da bi se naposljetku potpuno razularili ubijajući sve pred sobom – žene, djecu, starce, čije su skalpove podmetali umjesto ratničkih.

Svojevrsni je posrednik zbivanja Mali, neimenovani dječak koji se pridružuje bandi u njezinu krvavom pohodu i iako je Mali zapravo protagonist romana, on ipak nije i pripovjedač. McCarthy se naime koristi pripovijedanjem u trećem licu jednine izbjegavajući na taj način introspekciju i subjektivno očište lika. Time je postigao svojevrsnu univerzalizaciju Zla, Zlo postaje samostalni, samosvojni subjekt, sveprisutan, iako ponajviše utjelovljen u liku sudije Holdena, beskrupulozna, svirepog ubojice kojega od ostatka Glantonove družine izdvaja njegova erudicija, što ga u kombinaciji s okrutnosti čini jednim od najdojmljivijih negativaca u povijesti književnosti. Samoproglašeni sudac Holden ravna se načelom znanje je moć u smislu – tko posjeduje znanje, preuzima kontrolu nad svijetom i u mogućnosti je odrediti uvjete vlastite sudbine, što također zapravo znači i dokinuće tijekova tuđih sudbina. Sudac Holden oličenje je zla, silovatelj, lažac, pedofil, ubojica, no on nema oponenta jer kod Krvavog meridijana, za razliku od klasičnih vesterna, nema dvojnosti zlo – dobro, iz jednostavna razloga što dobra nema ni u naznakama. Premda Mali nikad nije u žarištu pripovijedanja prilikom opisa zločinačkih djela u kojima družina koje je i on član sudjeluje, Mali nije zastupnik Dobra. On je u najboljem slučaju neutralan, njegova aktivnost usmjerena je samoodržanju, opstanku u uvjetima stalne opasnosti, pri čemu ni njemu ubijanje kako bi preživio nije strano. Maloga McCarthy prati do odraslih dana, od dječaka on naposljetku postaje Čovjek, ali suca Holdena ne uspijeva poraziti, pavši kao još jedna njegova žrtva, čime i pojam žrtvovanja autor na koncu obesmišljava, ostavši dokraja vjeran svome pesimizmu.

Suvremeno iskustvo vesterna ponajprije je vezano uz film, a pritom je McCarthyjeva starozavjetna vizija mnogo bliža Samu Peckinpahu negoli romantizacijama Johna Forda ili Howarda Hawksa, a najbliži je primordijalnoj grubosti Sergia Leonea, ali ipak bez njemu svojstvenih stilizacija, svrha kojih je bila u efektu. McCarthy je nesklon stilizacijama; postapokaliptična opustošenost krajolika u Cesti odraz ima u ogoljeloj, asketskoj naraciji kao odrazu uništena svijeta, dok u Krvavom meridijanu autor rabi baroknu, metaforikom i simbolikom bogatu, razvedenu i meandrirajuću rečenicu, koja vrvi pridjevima i poredbama, vijugava je i gusta te bremenita značenjima, a odražava svijet koji je u nastajanju, rađanje nacije (u zločinu).

Uglavnom, kritičari koji Cormaca McCarthyja svrstavaju uz bok najpotentnijih američkih pera današnjice – Dona De Lilla, Thomasa Pynchona, Paula Austera i Phillipa Rotha – nimalo ne pretjeruju, čega su dokaz i najvažnije američke nagrade kojima su njegovi romani bili ovjenčani (Faulkner Prize, National Book Award, Pulitzer Prize, PEN / Saul Bellow Award, James Tait Black Memorial Prize, itd.)