Povlašteni stari grad na Ivančici

U kontinentalnoj Hrvatskoj možda su kao istaknuta zdanja najdojmljiviji stari plemićki gradovi, danas mahom ruševine, koji se nalaze na često nepristupačnim položajima. Vide se izdaleka, no k njima dolazi rijetko tko. A ta su zdanja zgusnuta nacionalna povijest u kamenu, u ostacima starih gradina, koje bi – da mogu – ispričale današnjem naraštaju mnoge i zanimljive priče iz hrvatske starine. Od nekih se sačuvalo dosta zidova, drugi su tek poput zuba krnjotka koji se već toliko klima da bi ga prva jača kiša mogla podlokati i srušiti.

Izd. Državni arhiv u Varaždinu, 2011. (fotomonografija)

Pogrešno bi bilo misliti da su stariji hrvatski povjesničari potpuno zanemarili ta plemićka gnijezda. Nisu. Njima su se u 19. stoljeću bavili, između ostalih, Ivan Kukuljević Sakcinski i Ivan Standl, odmah na početku 20. stoljeća Emilij Laszowski, Velimir Deželić, Gjuro Szabo i Drago Miletić. Pa po čemu je onda ova fotomonografija Milengrada jedinstvena? Upravo po tome što je Milengrad (općina Budinščina) jedina plemićka gradina koja ima vlastitu fotomonografiju o sebi. Takva bi izdanja i o drugim starim hrvatskim gradovima bila itekako dobrodošla, jer bi – kao i ovo – vjerojatno potaknula njihovo sustavno istraživanje, zaštitu, konzervaciju i predstavljanje širem krugu ne samo čitatelja nego i zaljubljenika u hrvatsku kulturnu i graditeljsku baštinu.

Ivanščica / Ivančica kao rijetko koja naša planina obiluje takvim lokalitetima, pa je dobro što su se i planinari angažirali u populariziranju tih gradina poznatom planinarskom transverzalom Stari gradovi Ivančice, koja obuhvaća Pustu Belu, Grebengrad, Milengrad, Belecgrad, Oštrcgrad i Pusti Lobor. Dragocjene fotografije u knjizi (vrlo zaslužan Kruno Sudec, uz Marijana Taučera i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske sa svojom Fototekom), koje su često postavljene uz male vinjete nacrta na stranici koju prikazuje sama fotografija, čine nerazdvojnu cjelinu. Uz to, zauzimanjem pravoga zaljubljenika u Milengrad, Marijana Taučera, i na temelju njegove izmjere staroga grada – ni pad ni lom ključne kosti prilikom mjerenja nisu ga mogli odvratiti od namjere da dade izraditi i maketu dragoga mu Milengrada – pa je 2004. godine napravljena temeljna maketa Milengrada u mjerilu 1 : 200, a kasnije i u mjerilu 1 : 100; jedna je od papira, a druga od furnira. Da bi se dobile točne mjere, valjalo je zarašteni stari grad najprije dobro očistiti, jer je – kao i većina takve nacionalne baštine – bio potpuno obrastao u šikaru i nepristupačan.

Milengrad se nekoć zvao Mellen aliter Zayezda, zatim Melingrad, pa sada Milengrad. Nalazi se na jugoistočnim obroncima Ivanščice, 1 km sjeverno od sela Grtovca. Sagrađen je na početku 16. stoljeća na vapnenačkoj stijeni, nepristupačnoj sa tri strane, na nadmorskoj visini od 430 metara. Tlocrt mu podsjeća na trapez. Za njega se kaže da je tipičan obiteljski plemićki grad. Vlasnici su mu u 15. stoljeću i prvoj polovici 16. stoljeća bili članovi obitelji Herkfy de Zayezda. Prestankom turske opasnosti u 17. stoljeću, Patačići napuštaju Milengrad i u obližnjoj Zajezdi grade jednokatni dvorac (danas je, nažalost, i on zapušten i u ruševnom stanju). Ipak, entuzijasti, koje je oko Milengrada okupio „dobri duh Mi­len­grada“ (već spomenuti Marijan Taučer), upornim su radom (pa i dosadnim moljakanjem) uspjeli 2007. godine ishoditi rješenje Ministarstva kulture RH kojim se Milengrad stavlja pod preventivnu zaštitu, što je 2008. godine rezultiralo novim rješenjem Ministarstva kulture RH (Uprave za zaštitu kulturnih spomenika), kojim stari grad Milengrad dobiva status kulturnoga dobra. Osim ovih „administrativnih“ akcija oko statusa samoga burga, 2009. godine osnovana je i Bratovština Milengrad, udruga za zaštitu i obnovu toga staroga grada, koja nastoji okupiti lokalno stanovništvo koje će se nastaviti brinuti o održavanju, pa i o djelomičnoj revitalizaciji, ovoga objekta. Milengrad je jedini od takvih burgova koji je silnim zauzimanjem uglavnom amatera (u najboljem smislu riječi) dobio i svoju fotomonografiju. Objelodanio ju je 2011. godine Državni arhiv u Varaždinu (za nakladnika Damir Hrelja), uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH i Grada Varaždina, a predgovor je napisao Drago Miletić.