Potvrda originalnosti i potencijala

Ako sam autor Marko Pogačar za svoju zbirku priča Bog neće pomoći kaže da tekstove u knjizi prije povezuju zajedničke tamne atmosfere nego neka dominantna tematika – a to isto naglašava i dosadašnja kritička recepcija – umjesno je upitati se što je tomu razlog: je li to više izraz piščeva unutarnjega doživljaja svijeta, ili racionalnog, osviještenog stava? Pogačar je još relativno mlad pisac (1984), ali s određenim, nezanemarivim, literarnim iskustvom: ima već tri knjige pjesama, knjigu eseja i jednu publicističku knjigu. Ima i čak četiri naslova izabranih pjesama u isto toliko zemalja, što je svojevrstan paradoks i, među ostalim, znak da je posrijedi jedan od naših najistaknutijih pjesnika mlađe generacije. Ali kako mu je zbirka Bog neće pomoći prva knjiga proze, ipak ćemo morati pričekati da protekne još nešto vremena da se vidi u kolikoj su mjeri te teške atmosfere koje prožimaju Pogačarove priče iskaz njegova osjećaja svijeta.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2012.

No zato se s dosta pouzdanja može kazati da ovaj pisac ima vrlo osviješteno mišljenje o odnosu stvarnosti u kojoj živimo i fikcije koju piše. Govoreći o značenju triju povezanih priča smještenih na kraj knjige (i drukčijih od ostalih), ističe da one „donose neku vrstu u ‘bezvremenu budućnost’ projiciranog apendiksa. Distopijskog i totalitarnog u svakom slučaju, no politike u koje smo uronjeni ne vode drugdje“. Zato će se protagonist priče Glas upitati „što je to danas svijet, što ima od nas i što mi od njega imamo. Vrijedi li, i kome, što takav svijet?“ Taj dodatak (apendiks) o distopijskoj budućnosti proizlazi pak iz onoga o čemu se pripovijeda u prethodnih osam priča zbirke – a pripovijeda se o aktualnim temama, smještenim u hrvatskom prostoru i u ovo vrijeme. Pritom Pogačar kaže da ga nije zanimala (neo)realistička tehnika, „a kod nas su određene teme, pogotovo one s političkim nabojem, u posljednje vrijeme bile gotovo rezervirane za nju. Htio sam proširiti ovaj obzor; otpor, pa i kroz literaturu, nužno je potreban.“ U naglašavanju potrebe za otporom, „pa i kroz literaturu“, čitatelj će prepoznati bliskost tendenciji jednog dijela suvremene hrvatske proze (Gerovac, Popović, Koščec, Đikić, Međurečan i dr.) da kritički bespoštedno, ponekad i gotovo izravnim angažmanom, razotkriva one pojave i ljude koji razaraju društvo i vode ga u katastrofu.

No Pogačar ne spada među te robusnije, izravnije igrače. On je odabrao nešto drukčiji pristup – otklone u fantastiku (Plijesan, Slovo), biblijsku simboliku i metaforiku (Ogled o sakupljačima ptica), antiutopiju (Glas, San o dnu), neobičan izbor pripovjedača (Pizza-majstor koji je u ustima nosio smrt). U njegovim pričama fabulu je teško rekonstruirati jer je minimalna, često se sastoji od fragmenata, a nema ni poentiranja u klasičnom smislu; sve je podređeno izgradnji ugođaja, aluzivnosti, postupcima očuđenja, metafikciji. Tako u priči Ljubav poslije njezin protagonist, pisac, kaže da o pričama „zna ponešto“ pa ovako komentira postmoderno stanje književnosti: „ništa na ovom svijetu više ne može biti novo, inje i prašina. Pa tako i u literaturi – s tim da je i to već izlizano.“ U istoj priči izriče i implicitnu kritiku prakse: „Za pisanje nije potrebno ništa. Ništa što si ne bi mogao priuštiti bilo tko.“ Ironizira i svoje dileme, „(...) nisam mogao utvrditi jesam li pouzdan ili nepouzdani pripovjedač, drugim riječima – treba li mi čitatelj vjerovati; trebam li vjerovati sebi?“ U jednoj drugoj priči, opet u ironijskom tonu i na malom razmaku, dvaput duhovito naglašava crtu koja dijeli dobre od loših tekstova: „Zatim se desio poljubac koji je trajao dugo, koliko poljupci u pričama koje koketiraju s kičem obično traju: nešto duže nego je želio“; i odmah u idućem pasusu: „Već u idućem trenutku, kao u pričama koje koketiraju s pornografijom, počeli su se dosta strastveno stiskati oslonjeni o pravokutno ogledalo.“

Priča Pritisci, stepenice, inače jedan od najboljih tekstova u zbirci, ostvarena je u tradiciji realističke proze. Između uvodne sekvencije u kojoj se opisuje kako Đerek, protagonist, sadistički gazi i gnječi puževe, i završne slike u kojoj mladići iz kvarta lome njegove kosti, smještena je uobičajena storija o ratniku ni na nebu ni na zemlji. Đerek je u četrdesetima, bio je u ratu, a sada je godinama bez posla i često pije, pa se pijan zamjerio kvartovskim „klincima“. Pogačar je osobito brižljivo i precizno oblikovao motivacijski lanac kojim gradi i postupno povećava napetost tako da se ugođaj na kraju pretvara u horor. U priči Meditacije u nuždi mladi bračni par kasni na rođendansko slavlje jer je zapeo u liftu nebodera. U jednom trenutku muž se glasno pita bi li mogli pojesti jedno drugo u slučaju da zbog nečega dugo ostanu zatvoreni u liftu, i bi li to bio poseban dokaz ljubavi. Kraj priče ostao je otvoren: muž sve jače stišće ženu i zubima traži mesnati dio njezina ramena, spominju se i vampiri, a muž „ni o čemu više ne razmišlja. Ništa ne može znati.“

Priče Plijesan i Slovo, koje „na distancu“ prizivaju prve knjige „fantastičara“ s početka sedamdesetih (Pavličić, Tribuson, Jelačić Bužimski i dr.), također su vrsna ostvarenja toga žanra. U Plijesni autor je vrlo sugestivno ispričao priču o čovjeku čija je opsesija gomilanje i čuvanje stvari koje su prošle kroz njegov život. Opisi vlage koja se uvlači u prostorije, ljuštenja žbuke, taloga plijesni, kolonija gljivica koje su prekrile hrpe prljavoga posuđa i stvorile „divlji koraljni greben“ gotovo su taktilni. Protagonist Tiš Petar u jednom je času obrnuo perspektivu: „to mrtvo posuđe, mrtva, ustajala voda pretvara se u nešto živo i načas je sve to, kao i zlo, postalo sasvim konkretno“. Zanimljiv je i način na koji autor relativizira pojedine iskaze pripovjedača i likova: „rekla je i nije rekla“, „mislio je, a nije“, „jesu i nisu pokazale zanimanje“, „kišilo je i nije kišilo“.

Ogled o sakupljačima ptica, s podnaslovom Puzzle story, najdulja je i ujedno najsloženija pripovijest u ovoj knjizi. Priča je to o čovjeku koji istražuje tko mu svake druge nedjelje ostavlja mrtvu pticu pred vratima i polako klizi prema apokalipsi. U kući susrećemo nekoliko neobičnih likova: Vladimira Šeksa koji se nekad prezivao Veljko Kadijević, majora Vladimira Tepeša, prvoborku Mariju Mumiju, Miss. Malone, udovicu poručnika fregate USS Abraham Lincoln, mačku Savku, itd. Tekst je pun duhovitih aluzija, ironije, nadrealnih snova i bizarnih rečenica s visokim potencijalom očuđavanja. U završnom segmentu priče svi se nađu na skupu stanara, a dotadašnji se istražiteljski rakurs mijenja – razgovor među likovima pun je biblijskih simbola i metafora: simbolički broj sedam (sedam truba, sedmi pečat; prethodno „upravo 007 bilo je i onih famoznih sekretara“), zatim apokalipsa, golub, itd. Svi su svjesni da su na pragu apokalipse („Samo nam bog može pomoći!“ smatra Tepeš), a Šeks izjavljuje: „Dva su moguća boga – oba u isto vrijeme savršeno istinita i potpuno lažna. Vrijeme i fikcija; oba donose neograničene mogućnosti. Ali ni jedan ne spašava.“ I ova priča ostaje otvorena: glavni lik očekuje sedmu (mrtvu) pticu kao sedmi pečat. Premda, „gromoglasno je titranje, dolazeći sada odasvud, postajalo sve više i više neizdrživo.“

Pjesnik Marko Pogačar ima što reći i u prozi. Većina priča objavljenih u zbirci Bog neće pomoći potvrđuje njegovu originalnost i prozni potencijal.