Poniranje prema biti slikanja

Povede li se razgovor o nekim spomena vrijednim doprinosima suvremenom hrvatskom slikarstvu, lik i djelo Zlatana Vrkljana nemoguće je zaobići. Tako je bilo prije četvrt stoljeća, a tako je i danas. Za ovako laskav status postoje, dakako, itekako opravdani razlozi. Vrkljan je umjetnik koji obožava slikati. Ili, bolje rečeno, on naprosto mora slikati. Rad na slici nipošto mu ne znači tek način za iskazivanje neke konkretne autorske ideje ili poruke; riječ je o nečemu znatno dubljem i složenijem, da ne kažemo egzistencijalnijem. Moguće je to osjetiti na figurativnim platnima, kod kojih će naslikani motivi uvjerljivo izvirati iz svojih čisto formalnih premisa, ali vjerojatno još i više u apstraktnim kompozicijama, gdje između slikara i slikarske tvari više ne postoje nikakvi prepoznatljivi posrednici. A upravo je apstraktnim poliptisima ovećih dimenzija Vrkljan ovih dana na nadasve skladan način ispunio monumentalan prostor zagrebačkog Umjetničkog paviljona.

Uzeti kist u ruke i pristupiti platnu za ovoga slikara znači zaputiti se u proces bremenit brojnim konotacijama, ponajprije filozofskim odnosno psihološkim, ali također – koliko god to možda neobično zvučalo – i onim fiziološkim. Vrkljanove slike, naime, pod dodirima njegova kista kao da dišu, razvijaju se, zadobivaju ožiljke, a samim time i stare. I sve to u svojevrsnoj simbiotičkoj povezanosti s vlastitim tvorcem. Slojevi boje i voska – na nekim slikama diskretno upotpunjeni i kolažiranjem – strpljivo će se nizati jedan preko drugoga, rezultirajući tako nedvojbeno vibrantnim, ali istodobno i začudno kontemplativnim, gotovo pa terapeutskim talozima. Vrkljan nipošto ne pripada među slikare koji slikaju lako i neodgovorno; nikada se neće podati žovijalnoj raspojasanosti geste. Pa ipak, potezi su mu potentni, snažni te odaju utisak apsolutne nesputanosti. Njegova slikarska energija kontrolirana je, ali izrazito snažna. On nipošto ne konstruira, ali utiskuje i taloži. Riječ je o organskom rastu što se neprestano prilagođava novim okolnostima. Katkada to može biti i neki slučajan, naoko posve banalan događaj što se začeo negdje posve izvan korpusa same slike, u okružju umjetnikova stana ili atelijera. Slikar i slika u tom slučaju odmah reagiraju i dolazi do promjene; kontinuirani rast lagano će promijeniti svoj smjer.

Bez naziva, lijevi dio triptiha, 2011.

Razvidno je kako Zlatan Vrkljan veliku pažnju posvećuje slikarskom procesu. Tu se, naime, krije istinska moć slikarstva, u prošlosti i sadašnjosti podjednako. Objektivi najrazličitijih kamera, primjerice, od trenutka kada ih autor usmjeri i podesi rasvjetu, sve bilježe brzo, s distance i – zgodna podudarnost s njihovim nazivom – u određenom smislu objektivno. Isto tako, njihove rezultate lako je moguće replicirati. Štoviše, oni s time i računaju. Slikarstvo je, naprotiv, sporo, unikatno, a njegov autor u izravnom je ili barem bliskom kontaktu s podlogom na kojoj radi. Te pomalo arhaično-retrogradne karakteristike medija malotko uspijeva preokrenuti u svoju korist na način i s uspjehom kao što to čini Zlatan Vrkljan. I dok mnogi današnji mladi slikari rade pod utjecajem fotografije ili videa, nastojeći vizualne učinke tih medija inkorporirati u vlastito slikarstvo te ga na taj način učiniti aktualnim, on ostaje vjeran stajalištu o dubokoj unutrašnjoj povezanosti slikara i njegove slike. Naraciju prepušta drugima, a digitalni mediji po njegovu bi shvaćanju mnogo više trebali zabrinuti i pokolebati tradicionalne grafičare negoli slikare. Slike posjeduju unutrašnju logiku koja se ponajprije generira iz slikareve izvorne koncepcije, ali tijekom rada uvijek može doći i do manjih ili većih pomaka. Vrkljan s time itekako računa, a rezultate vidimo i – što je možda još i važnije – osjećamo. Na njegovim novim slikama mnogo toga moguće je razotkriti i dekodirati, ali postoje i oni neistraženi dijelovi gdje vladaju intuitivnost i čista emotivnost.

U svojem dosadašnjem stvaralaštvu Zlatan Vrkljan nastojao je prodrijeti u bit slikarskoga procesa, a s jednakim žarom čini to i danas. Nemoguća misija? Možda. Ali njegova najnovija izložba važan je korak u pravome smjeru. Izloženi apstraktni poliptisi imaju, zapravo, svoje motive i tematiku. To su, dakako, autor i njegova slika, koji nam jedno o drugome imaju mnogo toga zanimljivoga ispričati.