Paul Portner, Čisto ludilo, red. Nina Kleflin, Zagrebačko kazalište Komedija

Čisto ludilo u režiji Nine Kleflin čisti je hit kazališta Komedija. Tako bi kritiku započeo američki kritičar, i to s pravom. Dva i pol sata odlično izvedena duhovitog krimića u kojem zdušno sudjeluje publika: ne samo da se smije i zabavlja, napeto prati istragu oko ubojstva, nego doista usmjerava radnju!

Predstava Čisto ludilo: komična krimi-priča u „cvjetnoj” scenografiji

Čisto ludilo američki je kazališni fenomen – najdugovječnija američka dramska predstava (što piše i u Guinnessovoj knjizi rekorda), jer je od 1987. igrala neprekidno 30 godina u Bostonu, gdje sam je ja vidjela 2005, a igra i danas! Bruce Jordan je u Rochesteru (New York) 1976. glumio u mračnom psihološkom interaktivnom krimiću Scherenschnitt (Rez škarama, 1963), koji je švicarski psiholog Paul Portner napisao da bi pokazao kako ne postoji tzv. pouzdani svjedok, jer ni stotinu ljudi koji vide istu stvar nakon pola sata nije kadro rekonstruirati točan slijed događaja. Jordan je pozvao kolegicu Marilyn Abrams i njih su dvoje shvatili da je interaktivnost odlična ideja, ali da tekst vapi za adaptacijom. Zato su ga pretvorili u lokaliziranu interaktivnu krimi-komediju Shear Madness (Čisto ludilo, prijevod Vladimir Gerić) koju su prvo postavili u Lake Georgeu pa zatim u Bostonu. Prilagođavajući je, uskoro su došli do savršene formule, otkupili sva prava za tekst po cijelome svijetu, a kako je dosad taj naslov u svijetu vidjelo 9,6 milijuna gledatelja – čini mi se da drži i svjetski rekord i da je pretekao slavnu Mišolovku Agathe Christie.

Interaktivnost ili uključivanje publike moderan je termin, ali rijetko doista primijenjen. Najpoznatije interaktivne američke dramske predstave, poput komedija Toni i Tina se žene ili Sprovod bake Silvije, publiku podijele na rodbinu jedne ili druge strane, ali ih, osim za jedenje torte i pjevanje karaoka, minimalno uključuju. Suvremeni performansi pak interaktivnošću smatraju to što publiku zaliju vodom, ganjaju je po igralištu (La Fura dels Baus) ili pak publika viri u neku sobicu gdje jedan glumac nešto glumi! U Čistom ludilu publika je ključna za dramaturgiju predstave.

Na sceni je frizerski salon iznad kojeg se dogodi ubojstvo slavne pijanistice pa su svi koji su se u salonu zatekli u vrijeme ubojstva (frizer, frizerka te dvije mušterije) osumnjičeni. Dva inspektora zadržat će ih i ispitivati u prvom činu, a onda će u pokušaj točne rekonstrukcije događaja uključiti i publiku. Publika ispravlja krivo odigrane poteze – kriva vrata kroz koja lik izlazi, otkriva točno mjesto na kojem je lik bio ili otkriva inspektoru tajne koje likovi žele sakriti. I tako se ipak dođe do prilično točne rekonstrukcije (unatoč Portnerovoj osnovnoj tezi!). U stanci istražitelj obilazi publiku i prikuplja njihove teorije o ubojici, a nakon pauze publika postavlja pitanja osumnjičenicima koji su na sceni. Na kraju publika glasovanjem odlučuje tko je ubojica, a ansambl to tako odigra!

Riječ je pritom i o napetom krimiću i o vrlo smiješnoj komediji i o sudjelovanju publike, koju ipak treba kontrolirati da se ne izgubi radnja ili razina pristojnosti. Takav stil predstave zahtijeva od glumaca maksimalnu koncentraciju i ima nekoliko zamki koje je predstava pod vodstvom redateljice Nine Kleflin (koja je najzaslužnija za uspjeh predstave – odabrala je tekst, okupila odličnu ekipu i vodila lokalizaciju) uspješno izbjegla i uglavnom iskoristila kao vrline.

I krimić i komedija barataju stereotipima. Oni sami po sebi nisu loši ako se s mjerom, vješto i funkcionalno uporabe kao što se ovdje dogodilo. Krimić ima osumnjičene likove određenih zanimanja koji svi mogu biti krivi jer imaju neke veze sa žrtvom, motiv ubojstva i sumnjivo ponašanje. Što vam neću odati da ne pokvarim istragu! Ta krimi-dimenzija nadograđena je komediografskim tipovima. Svaki lik ima ne samo svoj karakter koji ide iz jedne karakteristike (gay frizer, frizerka kao otkačena urbana mladica, fina gospođa ili nedefinirani mladić uz dva inspektora, od kojih je jedan malo sirov, a drugi vrlo doslovan i predan poslu), nego je sve skupa izrazito lokalizirano. To producenti (dakle, vlasnici komedije) traže, jer komedija se temelji na prepoznavanju smiješnih situacija i likova oko nas, a lokalizacija to pojačava.

Čisto ludilo u zagrebačkoj Komediji vrlo je zagrebačka priča u kojoj svi likovi imaju svoj kvart i podrijetlo! Što otvara pravi niz duhovitih replika, aluzija, spominjanja pravih osoba (od kreatora do advokata), pa i tračeva iz naše svakodnevice. Komičnu liniju u potpunosti vodi Vid Balog kao izvrsno nijansiran donjogradski gejasti frizer Toni, ismijavajući svoj karakter s mjerom i simpatijom, što prenosi i na publiku. Saša Buneta (tako mu se zove i lik!) izvrsno je napravio štreberskog inspektorova pomoćnika koji sve doslovno shvaća i cijelo je vrijeme ukočen od pozornosti. A onda, u jednom trenutku, čitajući iz notesa dokaze, izmisli dio dokaza kao štos! Jasna Palić Picukarić, iako i dalje mladolika, odlična je kao sredovječna dobro uščuvana zagrebačka gospođa iz visokog društva koja dolazi na friziranje prije puta u Tunis. Nešto su slabiji mlađi. Nina Kaić Madić kao otkačena frizerka Barbara, iako vizualno atraktivna, nije našla mjeru između agresivnosti, tajanstvenosti i zavodljivosti svog lika, već je uglavnom igrala na velike korake i izražajno žvakanje žvake. Glumački najslabija karika na pretpremijeri koju sam ja vidjela bio je Damir Poljičak, čiji lik Eduarda Laurenčića također nije bio određen – je li on zavodnik, mutni biznismen ili čisti lopov – ali nije imao Kaićkinu atraktivnost lika. Tu ulogu alternira Igor Mešin pa se nadam da je on odabrao zavodnika, koji bi u ovoj priči najbolje pristajao.

Iako Darko Lončar kao inspektor Nikola Obrvan nije dokraja iskoristio hercegovačko podrijetlo svog lika za komičke efekte, bio je izvrstan i suveren kao inspektor u komunikaciji s publikom. Publika se na pretpremijeri doslovno zapalila, neke su se žene silno iživcirale činjenicom da se tu laže pred njihovim očima, pa su žustro dobacivale! Lončar je to odlično vodio, smirivao, koristio za napredovanje radnje istovremeno vodeći dijalog i s likovima na sceni i s publikom.

Komičku liniju odlično je slijedio i vizualni identitet predstave u izrazito cvjetnom dizajnu scenografije Osmana Arslanagića (koji je izgradio pravi salon s važnim vidljivim elementima za radnju) i žarkim bojama kostima Marije Šarić Ban. Od plavocrvenog tona odlično odjevene otkačene frizerke plave kose, izrazito crvene haljine fine gospođe (poput crvene verzije Audrie Hepburn!), frizera u zelenom s kričavim crvenim naramenicama i kutom koja ima uklopljen dizajn tapeta, do standardno odjevenih inspektora (glavni u kožnoj jakni, a štreber u odijelu)!

Ansambl koji dakle suvereno igra i krimić i komediju i uključuje publiku imao je samo jednu slabu točku: za vrijeme Lončareva razgovora s publikom ostali su se glumci isključili iz svojih uloga pa kad je krenuo završni dio ponovnoga prepričavanja priče (ne bi li publiku opet doveli u sumnju nakon što je glasala) i raspleta, splasnuo im je žar, a s njim i tempo. No to će se sigurno popraviti kroz igranje (kao i definirati ona dva lika) jer je to predstava koja će sigurno jako dugo igrati. Publika će je dolaziti gledati nekoliko puta da glasa za nekog drugog ubojicu pa da vidi kako će to onda završiti, a ja ću doći vidjeti kako će Lončar držati pod kontrolom srednjoškolsku publiku!