Novo doba vrsnih pjevača

Oba zagrebačka simfonijska orkestra na dva su se koncerta proteklih tjedana u svojim redovitim ciklusima okrenula velebnim vokalno-instrumentalnim djelima. Riječ je o manje zastupljenu repertoaru u našoj redovitoj koncertnoj ponudi, uz prigodničarske iznimke kao što su popularni naslovi – Mozartov ili Verdijev Rekvijem ili Händelov Mesija. Ne samo da su večeri donijele programsko osvježenje u većinski instrumentalno sročenim sezonama nego i novu zvučnu senzaciju vokalnih boja, kao i neka nova otkrića mladih i već etabliranih opernih solista koji se jednako dobro snalaze i u koncertantnom kontekstu.

Ivana Lazar, Vedrana Šimić, Martina Gojčeta Silić, Domagoj Dorotić i Goran Jurić nakon izvedbe Bachova Magnificat

Koncert Majstorskoga ciklusa HRT-a u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog donio je još jedan trijumf dirigentu-obljetničaru Vladimiru Kranjčeviću i njegovim gostima. Maestro je i dalje u svojoj jubilarnoj 75. životnoj obljetnici te u 50. obljetnici svojega, kako sam kaže (skromno se odričući pojma umjetničko djelovanja) glazbeno-profesionalnog rada. U ušima nam još odjekuje njegova senzacionalna izvedba Beethovenove Missa solemnis u sezoni Zagrebačke filharmonije uz sudjelovanje Akademskoga zbora Ivan Goran Kovačić 25. studenog prošle godine, tri dana nakon njegova rođendana. Riječ je neosporno o umjetniku koji je u našim glazbeničkim krugovima osobito cijenjen po izvedbama opernih i velikih vokalno-instrumentalnih djela, kao dugogodišnji direktor Zagrebačke opere, šef dirigent Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, kao i legendarni voditelj Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, čiji pjevači iz raznih generacija još i danas njeguju njegov kult i strastveno prate svaki njegov profesionalni korak. Dosadašnji se umjetnički put dirigenta odrazio i na njegovu izboru zahtjevnoga programa za koncert u sezoni Simfonijskog orkestra HRT-a, kojim ni ovaj put nije štedio ni sebe ni sve članove golemog izvođačkog sastava. Već je predigra 1. činu opere Lohengrin Richarda Wagnera sasvim romantičnim preljevima tonova izrazila njegovu sklonost prema ranom vagnerijanskom repertoaru, a iskonski je entuzijazam uspješno prenio i na puni sastav orkestra. Uslijedile su dvije vokalno-instrumentalne skladbe koje su posebna Kranjčevićeva strast: kantata Stjepana Šuleka Zadnji Adam, monumentalno neoromantičarsko djelo iz 1964. s odjecima ruskog opernog realizma u kojemu je zrelim basom briljirao Luciano Batinić. Već je tu bilo čudno zbog čega je Zbor HRT-a bio ozvučen, što je istodobno nepotrebno mikrofonima pojačavalo ionako odveć jake limene puhače u posljednjem redu orkestra. Drugi je dio večeri donio punu svečanost glazbe, s djelom koje bi bilo dovoljno i za zasebni koncert: 2. simfoniju u B-duru, opus 52, Lobgesang (Hvalospjev) Felixa Mendelssohna, pravi ocean raskošnoga zvuka s usklađenim glasovima odlično pripremljena Zbora, sjajne sopranistice kristalnih visina Martine Zadro (koja nikako da zapjeva i na hrvatskim opernim pozornicama, a ima svjetsku karijeru!) i tenora koralnog zapjeva Ive Giannija Gamulina (koji je pokazao da mu karijera u šlagerskim vodama nije omela klasični osjećaj za frazu, osobito kada su sakralno-koralni karakteri tema u pitanju). Njima se profinjenim pjevom pridružila sopranistica Monika Cerovčec, koja je u posljednji tren zamijenila oboljelu Martinu Gojčeta Silić i dojmljivo izvela dionicu drugoga soprana.

Premda sam nije toliko vezan ni uz operu, ni uz zborovlje, a cijeli je umjetnički vijek proveo na čelnim mjestima simfonijskih i komornih orkestara, Pavle se Dešpalj vokalno-instrumentalnim partiturama okrenuo na poziv Zagrebačke filharmonije i njezina duhovnog Bijelog ciklusa, nazvanog Eter, koji je desetak dana ranije glazbom najavio Majčin dan, blagdan koji se obilježava 13. svibnja (druge nedjelje u svibnju).

Neobičan program u istoj je večeri, također u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, povezao dvije kontrastne skladateljske vizije duhovnosti koje su – svaka na svoj način – ostvarile svečano ozračje koncerta kojim je ravnao jedan dirigent-skladatelj. Maestro Dešpalj osjetljiv je na stilske nijanse raznorodnog zvukovlja i stoga je za Magnificat baroknoga majstora Johanna Sebastiana Bacha odabrao manji komorniji sastav Zagrebačke filharmonije uz koji se skladno uklopio karakter pjevanja Slovenskoga komornog zbora od 36 pjevača, koji je pripremila Martina Batič (upravo je s istim ansamblom maestro Kranjčević proteklih godina snimio cijeli ciklus izdanja antologijskih zborskih djela hrvatske glazbe). Sa zborskim su se dijelovima izmjenjivale solističke arije u tumačenju petero mladih hrvatskih opernih pjevača na kojima trenutačno počiva hrvatska glazbena reproduktivna scena: čisti lirski glas sopranistice Ivane Lazar, tamna i pastozna boja sopranistice Vedrane Šimić, dramatični mezzosopran Martine Gojčeta Silić, jasni svijetlo-junački tenor Domagoja Dorotića te ugodni sonorni bas Gorana Jurića. Sasvim novu dimenziju donijela je Gloria francuskoga skladatelja nove jednostavnosti 20. stoljeća Francisa Poulenca, čiji se živahni i nestašni duh otkriva na drukčiji način u punom rasponu šarolikih izraza njegovih duhovnih meditacija od fanfara do brojalica. Upravo je ovdje osobito došla do izražaja fleksibilnost i zvonkost glasova Slovenskoga komornog zbora – sada u nešto proširenu izdanju. Skupnom se zborovlju kontrasno suprotstavljao mirni nebeski pjev žarke boje u pianu jedine solistice u ovom djelu, izražajne Vedrane Šimić, na koju bi organizatori našega glazbenog života svakako trebali više računati.