Nije sve tako sivo

Ako bih trebao odgovoriti na pitanje gdje je pivo najbolje, ne bih se mnogo dvoumio. Spremno bih odgovorio: pivo je najbolje u pivnici! No pivnica ima različitih. Pod tim općenitim pojmom podrazumijevaju se specijalizirane gostionice u kojima je pivo glavno piće, koje baš pivo ističu kao svoj zaštitni znak i u skladu s tim vode računa o njegovoj kakvoći, primjerenu postupanju i širini ponude. Obično su prepoznatljive po unutrašnjem uređenju i stoga čine sastavni dio onoga što nazivamo pivskom kulturom. U pojedinim zemljama pivnice imaju svoje specifičnosti, a o različitim inačicama detaljnije smo već pisali u okviru Vijenčeve pivske kolumne. Pod općim pojmom pivnice podrazumijevaju se engleski, škotski ili irski pub, češki hostinec, njemački ili austrijski Bierkeller ili Bräustüberl kao i belgijska ili nizozemska inačica poznata pod imenom bier-cafe. Sve su to općenito pivnice i samo o zemlji u kojoj se trenutačno nalazite ovisi lokalna varijanta. Svaka od njih jednakopravno sudjeluje u viziji idealnoga doživljaja pivnice.

Johnny Cash odnosno reklama američke pivovare Dogfish Head

U pivnici čovjek nije sam, nego je u društvu s barem još nekom osobom, a obično i s više njih, čime se potvrđuje premisa da je pivo društveno piće, u načelu društvenije od vina, u kojem se može dobro uživati i bez društva. Ne pjeva bez osnove sastav iz zagrebačkih Gajnica „nije sve, nije sve tako sivo, kad imaš s nekim otić’ na pivo“.

U pivnicu je jednako dobro otići sa znanim kvartovskim društvom, s prijateljem kojega viđate nakon dugog vremena, s članovima obitelji ili stalnim obiteljskim prijateljima, s kolegama s posla na kraju radnoga tjedna ili pak s kolegama iz cijeloga svijeta, sudionicima stručnoga skupa u nekom dalekom gradu. U pivnicu se obično ne ide na samo jednu rundu, osobito ako je riječ o brojnijem društvu. Uz razgovor o nekoj važnoj temi popit će se nekoliko rundi i potom zadovoljno otići doma.

Pamtim priličan broj posjeta pivnicama, a neke posebno dojmljive već sam opisao ili spomenuo u prijašnjim zapisima. Između inih rado se sjećam i pivnice iz londonske četvrti Wimbledon, gdje sam svojedobno bio kućnim gostom jedne engleske obitelji. Domaćin, zanimanjem ugledni burzovni broker u Cityju, pozvao me je da mu se priključim u uobičajenom posjetu lokalnome pabu u nedjeljno predvečerje. Ono čemu sam svjedočio bila je prava demonstracija pabovskoga druženja engleskih džentlmena. Njih petorica, šestorica u razmjerno kratkom su se vremenu međusobno ispričali o svemu što im se u proteklom tjednu događalo, privatno i na poslu, a usto su dospjeli prokomentirati još i političke aktualije kao i posljednje rezultate nogometnih im miljenika, topnika, mamuza ili čekićara. Pritom, svaki je od njih naručio po jednu rundu, a s obzirom na brzinu kojom se sve to događalo, prema kraju seanse sve sam ih teže slijedio i u verbalnom i u pivskom dijelu njihova nedjeljnog rituala.

To nas dovodi i do drugoga važnog pitanja – koliko rundi piva zapravo priliči popiti? Pokušavajući odgovoriti na to pitanje, poslužit ćemo se opet stihom iz jedne pjesme: „And a beer I had for breakfast wasn’t bad, So I had one more for desert.“ Stih je iz pjesme Sunday Morning Coming Down koju je napisao američki kantautor i glumac Kris Kristofferson, a meni je poznata u izvedbi Johnnyja Casha. Pjesma nudi mogući odgovor zapravo na dva važna pitanja: kada se pivo pije i koliko ga je optimalno popiti. Kristofferson, a s njime se zacijelo slagao i Cash, poručuje pivo što ga je popio za doručak nije bilo loše pa je popio još jedno kao desert, odnosno da je pivo dobro popiti i ujutro te da u slučaju kad vam godi slobodno popijete i više od jednoga piva. Nema razloga da se s ponuđenim pristupom ne složimo. Dobro, možda je uz prvi jutarnji obrok uobičajeno popiti neki drugi napitak, a ipak ne pivo. U nas je to obično kava, a ima i takvih, uključujući moju malenkost, koji dan počinju s čajem, no pivo zato može itekako goditi već u vrijeme obroka u našem puku zvana na sjeveru gablecom, a na jugu marendom.

Nedavno sam sudjelovao na znanstvenom skupu u Zadru. Posljednji dan na programu je bila stručna ekskurzija po zadarskoj okolici. Negdje sredinom prijepodneva, baš u spomenuto vrijeme marende, razmjerno malobrojno izletničko društvo zateklo se na zgodno uređenu vidikovcu Kamenjaku iznad Vranskog jezera. Kako je uz mene bio dugogodišnji kolega i pivski prijatelj iz Engleske, nije nam trebalo mnogo da širok pogled na jezero, obalu i otoke u rujansko dopodne dopunimo sa po jednom, za nas dvojicu samorazumljivom, kanticom hladnoga piva. Ugledavši nas s pivom u ruci, odmah nas je slijedila nekolicina mlađih zadarskih kolega, a i jedna kolegica, što nas je osobito razveselilo. U prijateljskom razgovoru koji je spontano potekao ustanovili smo da je to pivo i za njih bilo jednako poželjno kao i za nas dvojicu, jedino što su iz obzira, pokazalo se nepotrebna, prema nama starijim kolegama oklijevali prvi posegnuti za pivom. Nije ni potrebno reći da je ostatak cjelodnevne ekskurzije protekao u opuštenu i prijateljskom ozračju, čemu je ono jutarnje pivo itekako pripomoglo.

Nakon što prođe vrijeme marende ili gableca i dan odmiče dalje, sve je izglednije da posegnete za bocom ili kriglom piva. Kad je o hrani riječ, gotovo svaki obrok, mesni ili biljni bez razlike, može se zaliti pivom. U našim gastronomskim navikama nije baš uobičajeno kombinirati pivo s ribom, no ni to nije pravilo od kojega se ne bi moglo odstupiti. U sjevernim zemljama našega kontinenta, primjerice na Britanskim otocima ili u Beneluksu, pivo je ne samo uobičajeni nego i preporučeni napitak i uz hranu od plodova mora. U Irskoj, primjerice, kamenice i Guinness jedna su od glavnih gastronomskih preporuka, u što sam se svojedobno imao prilike uvjeriti ne bilo gdje nego u Galwayu, gradu koji sigurno jest dobar izlog cijeloga otoka.

Uz dnevne obroke ipak ne treba pretjerati s količinom popijenoga piva. Bio to onaj raniji obrok, dakle marenda ili gablec, a književno zapravo doručak (prvi jutarnji obrok je zajutrak!), ili pak onaj kasniji, a to je ručak, čovjek treba pripaziti na količinu i zadovoljiti se jednim pivom (pritom mislimo na bocu ili kriglu od 0,5 l). Više od toga ne bismo tijekom dana preporučili pod pretpostavkom da i u ostatku dana želite funkcionirati, nešto raditi ili se baviti kućansko-obiteljskim poslovima i da ne želite druge ljude od sebe odbijati. Odmjeren pristup glede količine izraz je i poštovanja prema pivu – pravi šmekeri kakvoću će pretpostaviti količini.

Netko socijalno odgovoran reći će da je jedno pivo, iznimno tek dva, limit koji se nikako ne bi smjelo prekoračiti bez obzira na doba dana, okolnosti, ambijent i društvo, no kako ovo nije rubrika zdravstvenih savjeta nego pivska kolumna, dopustit ćemo si nešto slobodniji pristup. Stoga u večernjim satima, nađete li se na prikladnome mjestu, primjerice u pivnici gdje je pivo zaista dobro, a k tome i okruženi poticajnim društvom, oslobađamo vas stege i pozivamo da budete popustljiviji. Neće vam se ništa dogoditi popije li se koja runda više nego obično, odlučite li se, da se opet pozovemo na Casha, na pivski hod po rubu. Naravno, naslućujete li takvu situaciju, pobrinite se na vrijeme da nakon svega ne morate sjesti za volan, a k tome još i da se ista priča ne ponavlja baš svaki dan.