Maštom protiv cenzure

Živimo u svijetu u kojem je stvarnost više nego okrutna i da bismo joj se na bilo koji način othrvali i od nje odmorili bježimo u maštu. Naravno ako stvarnost nije toliko snažna da je istisnula svaku maštovitost, ako mašta nije cenzurirana životom u kojem vlada „samo tišina, red, rad i disciplina“. Da cenzura, odnosno „tišina, red, rad i disciplina“ ne bi pobijedili, mašta mora biti beskrajno polje posijano kreativnošću. Tako bi se mogla ukratko sažeti poruka predstave Polja mašte ili kako su izgubljena autorska prava Mirana Kurspahića i Rone Žulj, u režiji Mirana Kurspahića, koja je premijerno izvedena 8. svibnja u Dječjem kazalištu Dubrava kao zajednički projekt tog kazališta i Kazališta Virovitica.

U borbi za Maštu, a protiv Cenzure u predstavi Polja mašte

U toj dječjoj predstavi bore se stvarnost i mašta, a glavni je ratnik dječak Mladen, koji počinje shvaćati stvarnost koja ga okružuje i počne se suočavati s dječjim svijetom mašte. Naime, njegovu ocu Miji, koji je inače glumac, prijeti gubitak posla zbog neobjašnjivih birokratskih zavrzlama – ukinuta mu je dostava Mlijeka Mašte bez kojega više ne može glumiti. Zabrinut zbog očeve situacije Mladen jedne noći susreće dokinitelja Mlijeka Mašte te stvar uzima u svoje ruke kako bi ocu pomogao vratiti autorska prava na maštu.

Stvarnost ga tako odvodi u svijet mašte – ili točnije – na mjesec Maštu, gdje se Mladen nađe usred neobične bitke: na jednoj je strani Cenzura sa svojom vojskom „tišine, reda, rada i discipline“, a na drugoj je skupina Veseljaka koji se bore da se ne uništi Mašta. Mladen se pridružuje vojsci Veseljaka i ne samo da mu uspijeva pobijediti Cenzuru nego mu uspijeva i pomiriti zaraćene strane. Od dječaka postaje mladić, Maštom rješava probleme stvarnosti i shvati da svijet nije „crno-bijel i da svaka priča ima dvije strane“.

Kako bi cijela priča bila što uvjerljivija, autori su Polja mašte začinili stvarnošću vremena i prostora u kojem živimo – uglavnom općim mjestima domaće politike, njezinim već zaboravljenim mitskim osobama koje bivaju krive za sve nedaće. To Polja mašte odvlači u polja politikantstva, što predstavu, a osobito ionako tanku literarnu konstrukciju, opterećuje suvišnim, površnim aluzijama. Koliko god taj način provokacije i manipulacije jest odlika mladih hrvatskih redatelja, koji kazalište uglavnom shvaćaju kao polje društvenog incidenta, kako ga je u dosadašnjim predstavama često shvaćao i Kurspahić, to ovoj predstavi više šteti nego koristi.

Umjesto željenih satiričnih bodlji, koje su predstavu trebale učiniti provokativnom i društveno aktualnom, publika i gledatelj sa zadatkom vidjeli su predstavu kojoj je redatelj uskratio mnoga rješenja koja su je mogla učiniti maštovitom. Redatelja je očigledno više zanimao hihot publike nego očaranost svijetom mašte. Umjesto da je fabulu obogatio maštom, on ju je redateljskim rješenjima osiromašio, što se osobito osjetilo u ritmu i u neujednačenoj glumačkoj igri u kojoj se nije dovoljno jasno vidjela ni prepoznavala razdjelnica dvaju svjetova; svijeta stvarnosti i svijeta mašte. Persiflaže unatoč mjestimice točnim i dobrim glumačkim rješenjima često su bile pretjerane, balansirale su po rubu, a kadšto i s ruba klizile u karikaturu.

No bez obzira na sve spomenuto ipak je ansambl predstave (Mladen Kovačić, Mijo Pavelko, Goran Koši, Ana Majhenić i Blanka Bart te djeca u ulozi publike) s velikim zanosom, radošću igre i uvjerljivo odigrao predstavu koja se publici svidjela. Bez obzira na autorske nakane, bez obzira na želju da predstava bude društveno aktualna, Polja mašte imat će publiku koja nije opterećena autorskim namjerama.