Lirika kao život

„Gdje smo poslije svega? Na ulazu u postojanje? U središtu? Na izlazu iz njega“, pita se, poetski smjerno i ljudski razborito iz izvorišta svoga bića, pjesnikinja po vokaciji Željka Cvetković. Imaginacija i memorija nit je njezinih poetskih snoviđenja. Nekima je ta nit himera, nepovratno izgubljena, no ova lirika svojim suglasjem i srodnošću misli, svojom kognitivnom komunikacijom, daje smisao životu, produžava ga ostvarujući se – pjesmom:

Krhka amfora,

odbacuje šutnju.

U svakome od nas

Pronalazi lutnju

(Glazbalo, 1995)

Ova osebujna, lijepo opremljena zbirka pjesama koje su znale birati i čekati naslovljena je simbolički Životna feniksoljublja. Autorica će o tom naslovu reći: „Bilo je nemoguće odoljeti višestrukoj simbolici: feniks je mitska ptica zadivljujuće ljepote, a od davnina simbolizira uskrsnuće i besmrtnost…“ I pjesnikinja Željka Cvetković, nailazeći neprekidno „na zatvorena nakladnička vrata“, uzdigla se iz pepela snagom svoje poetske imaginacije koja je znala slušati i gledati, premošćujući distance stvarnosti. Znala je „trpjeti i biti“, kako s pravom ističe Ljubica Pernar-Robić u predgovoru. Koliko ima takvih pjesnika i pjesnikinja koji samozatajno u pjesmama žive svoje neostvarene živote!

Izd. Udruga umjetnika Spark, 2012.

Knjiga je ljudski čin i sva je sreća da danas u ovom globalističko izopačenom okruženju postoje – udruge. Da, solidarne, humane, prijateljski i stvaralački usmjerene udruge. Neka dobrodošla suradnja koja otvara vrata onima koji su prepušteni samoći, samotničkom bdjenju u tišini: „Mi znamo za tugu… / Vrlo dobro znamo / gdje prestaje patnja, / a počinje sreća. / Mi smo Don Kihoti / svih životnih dobi / u smionoj borbi / protiv vjetrenjača“ (Prag do sna – osobama s invaliditetom, 1990). Željkina udruga Spark iz Velike Gorice objavila joj je prvu zbirku pjesama, 2003, na turopoljskoj kajkavštini (Oblečena vu šlarinu duše) i eto, nakon devet godina, izlazi Životno feniksoljublje – izabrane pjesme 1984–2004. Dvadeset godina poetskog poklisarstva i neuništiva žudnja da se osmišljenim riječima živi život poetskoga jezika koji animira unutarnja čula pjesme. Jer svijet je banalno jestiv, a „život je nepodnošljiv onome tko u svakom trenu ne krije neki entuzijazam“ (Maurice Barrčs). Pjesništvo jest zanesenost, opčinjenost riječima koje donose imaginativni užitak u pisanju. Možda u današnjoj sveopćoj netransparentnosti, i djelovanja i nametnutih preživljavanja (medijski popularan survive), jednostavna, iskrena, prirodna, senzitivna poetska riječ nije u kategoriji in brenda, ali je usprkos svemu treba pisati i „biti svjestan svoje prolaznosti“,,a opet ne biti „mekušac, nego smiren ratnik“ (Usputna ispovijest lista-ljetopisa). Pjesnikinja Željka Cvetković „svetačkim mirom niječe patnju i oštrice noževa u stopalima“ i izlazi „ na sunce malim koracima“(Supatništvo, 1997). U ime nekog imaginarnog reda u svemiru, u ime pjesništva, poželimo joj da ne sustane:

Sasvim smo u unutrašnjem skladu,

i prepoznajemo se u različitom,

baš kao u istom.

(Prepoznavanja, 1998)