Kruh kao ambalaža – bezdušnost hrvatskih medija

Što je maštovitije od egzotične juhe koja se servira u efektnim zdjelicama koje su izrađene od kruha?!

Kruh-ambalaža koja se nakon uporabe baca

u kante za smeće!

Glavno da je duhovito

i lijepo

Pod sloganom „Pokrenimo Hrvatsku“ HDZ je pobijedio na izborima 1998. Budući da je nije pokrenuo, na izborima 2012. doživio je poraz, a pobijedila je koalicija na čelu sa SDP-om. Hoće li ona pokrenuti Hrvatsku? Vjerujmo i nadajmo se! Zasad, u četvrtom mjesecu njezina vladanja, Hrvatska još samo stoji. Kažu da je to dobro jer znači da smo konačno dodirnuli toliko očekivano dno, bez čega, navodno, nema uspona prema gore. A on će uslijediti dogodine. Ništa strašno: ako u ičemu, Hrvati imaju iskustva u čekanju.

Stajanja koja se metaforički predstavljaju kao spavanja u hrvatskoj povijesti bila su česta. Ta nije li davno još Matoš (kroz Cesarićeva usta) nad Hrvatskom zdvajao: „Mrmori, diše more, teče Drava, a između njih jedna zemlja spava.“ Dakle, ništa novo? O ne! Hrvatska je u Matoševo vrijeme bila zemlja – danas je država! A to je velika razlika.

Prije nego „prijeđem na stvar“ dopustite da spomenem još jednoga našeg pjesnika. Također u kontekstu hrvatskoga stajanja-spavanja, Andrić je svojedobno zapisao: „Sva Hrvatska nelijepo hrče; budni su samo pjesnici i atentatori.“ Nelijepo hrkanje pristaje onomu što se danas čuje po Hrvatskoj, ali atentatori u kontekstu krize – Bože nas oslobodi! Stoga vjerujem, da danas piše ovaj tekst, Andrić bi u drugom dijelu rečenice napisao „budni su samo pjesnici i kuhari“. Zašto kuhari? Vraćam se odmah.

Hrvatska je u krizi. Životni standard stanovništva pada. Prema onima koji „naginju promišljajućim sudovima“ oko milijun je Hrvata „na rubu siromaštva“. Dio njih ga je i prešao. Najsiromašniji među tom skupinom taže glad u pučkim kuhinjama ili zarađuju za kruh „kopajući po kontejnerima“.

To je slika Hrvatske kakvu nam danas posreduju mediji. Ako je i pretjerana, dostatno je crna. Ovu rezervu nameće mi činjenica što mediji često selektivno pristupaju pokazateljima siromaštva pa, idući crtom manjeg otpora, naginju nad kante za smeće koga treba i ne treba, kad treba i ne treba. Oni s najmanje invencije, ilustrirajući siromaštvo, tamo ponekad vide i umirovljene sveučilišne profesore. No i to je istraživačko novinarstvo, premda bi za vjerodostojnu ocjenu o siromaštvu trebalo istražiti količinu i sadržaj kanti za smeće (koliko i što bacamo), jer i to ponešto govori o stanju nacije.

A što nam o stanju nacije, usporedno s osiromašivanjem, govori poplava medijskih prezentacija pripremanja i serviranja jela. Netko tko bi ovo pročitao s Marsa rekao bi: pa zašto ne, ljude u krizi treba savjetovati kako ekonomizirati prehrambenim resursima, kojih je sve manje! Da, ali ovdje se radi potpuno suprotno: nude se najskuplje namirnice od kojih, prilikom pripravljanja, polovica ostaje u posudama za pripremanje. Ne ide se ni za energetskom učinkovitošću, ni štednjom bilo čega, a osobito ne mašte. Potonje je razumljivo osobito kad je pripremanje takvih jela zamišljeno kao natjecanje koje, razumljivo, protječe u šaljivu ozračju. Tada je najvažnije da sve lijepo izgleda, da bude duhovito. A što je maštovitije od egzotične juhe koja se servira u efektnim zdjelicama (s lijepo oblikovanim poklopcima!) koje su izrađene od kruha. Kruh-ambalaža koja se nakon uporabe baca u kante za smeće! Pa kako se Boga ne boje! Eto zašto bi trebalo istraživati i sadržaj kanti za smeće.

S jedne strane mazohistički trijumfalizam nad siromaštvom, a s druge prezentacija kruha kao ambalaže, što po bezdušnosti može stati uz bok rečenice po kojoj je Marija Antoaneta ušla u povijest. To je raspon u kojem danas mediji pristupaju aktualnom problemu siromaštva (čak gladi) u Hrvatskoj. Shizofreno!