Kritički pogled na književnu zbilju

Izdavačka kuća Fraktura skupila je u ovaj svezak Donatove književnokritičke i rubno popularnoznanstvene radove sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prije su ti radovi bili objavljivani u drugim njegovim knjigama, zbirkama kritika i kulturnopovijesnih studija o znamenitim djelima hrvatske književnosti. Nije nimalo neuobičajeno za hrvatske književne znanstvenike da često naprave neke od sličnih kompilacija svojih radova izdanih u časopisima, monografijama, ili ih prevedu za takvo izdanje na hrvatski jezik, a sudjelovali su radom primjerice na nekom međunarodnom skupu. Tako je i ova Donatova knjiga time sasvim uobičajena praksa.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2011.

Nekoliko zanimljivih članaka u ovome herbariju raznolikih tema, čine knjigu važnom, ponajprije za studente književnosti koji se tek namjeravaju okušati u pisanju književnih kritika ili recenzija, književnohistorijskih studija ili referata. Zatim je knjiga izvrsni temelj za proučavanje suvremenosti nekih još važnih tema, iako je od pisanja Donatovih članaka prošlo najmanje trideset godina. Ti još suvremeni članci mogu poslužiti eminentnim književnim povjesničarima da bolje opišu okolinu i kontekst posebne stilske epohe, knjige ili cijelog opusa određenog autora. Konačno, knjiga dokazuje da je Branimir Donat uvijek dobro uočavao kamo smjeraju nove tendencije u književnosti, kako u zabavnoj, tako i onoj ozbiljnijoj težoj, sadržajnijoj književnosti.

Prvi tekst u knjizi Za drugi kriterij (1970) već je tada donio vrlo jasnu viziju hrvatske književnosti i samu recepciju i književnosti unutar nje same i u inozemstvu. „I dok s jedne strane svim silama želimo stvaralački pokazati kako smo možda dalji i siromašniji rođaci u velikoj obitelji evropske književnosti, da smo postojani nastavljači zajedničke latinske tradicije evropskog srednjeg vijeka i pokazujemo na konkretnim primjerima kako su te veze stare i dovoljno čvrste, istodobno se gotovo svakodnevno uvjeravamo da je ta matica Evropa već zasićena svoje tradicije i da sada traži od malih književnosti sa svoje periferije ono što se bez imalo uvijanja može nazvati egzotikom.“ Svjestan je Donat da od naših najvažnijih pisaca u Europu odlaze isključivo tekstovi koji su njima i njihovu čitateljstvu prirodniji, tekstovi koji nisu nužno najbolja ostvarenja velikih hrvatskih pisaca, ali su svakako djela koja su njima dio kalupa po kojima nas karakteriziraju. Uostalom, tako je i s hrvatskom kinematografijom u novije doba. „Nesigurni u svoju vlastitost, u opravdanost naših težnji, u kriterije kojima stremimo, neprestano tražimo da nas netko sa strane prijateljski potapše po ramenu i dobronamjerno obodri nekom konvencionalnom frazom o posebnosti našeg genija, ali ima li to dobronamjerno odobravanje smisla ako iz neke Tanjugove vijesti saznamo da je jednom našem posve nezanimljivom i više nego minornom pjesniku izašlo dvojezično zdanje njegovih ‘engleskih’ pjesama, tj. na engleskom ‘originalu’ i u prijevodu na slovački jezik.“ Nismo li jednako tako nesigurni i u vlastitu sliku Hrvatske na geopolitičkom planu? Nije li naša književnost tek odraz naše vlastite nesigurnosti kao nacije te naše stalne potrebe za potvrđivanjem u tuđim očima?

Tekst koji se pobliže bavi kičem, popularnom literaturom, koja je danas toliko zavladala da je možemo naći na policama supermarketa iznad zaleđenih svinjskih polovica (kao da je upravo i riječ o kiču), Donatov je tekst Analiza sadržaja i sociodinamika kulture (1982). Po njegovu mišljenju, tajna moći tih popularnih brzopletih romana bez veće književne vrijednosti upravo se nalazi u brzini razvoja događaja, u dobivanju čitateljske ulovljenosti u radnju bez mnogo muke, bez mnogo promišljanja. „Pružajući zadovoljstvo kao istinu, krišku života umjesto totaliteta, ova književnost zavodi sve one koji žele biti zavedeni.“

Tekst Dvojnik – podijeljeno i(ili) umnogostručeno ja (1984) govori o nekoliko svjetskih primjera opisa dvojne ljudske naravi, dobre i zle, najčešće prikazane blizancima. U tu analizu vrlo vješto i detaljno upleće i tekst Vladimira Nazora, koji se bavio istim dvojbama ljudskoga slabog karaktera. Kao što su Držić i Moličre obrađivali približno iste teme, kako su Poe i Kamov sličili izborom tema, tako su se i Wilde i Nazor primili iste problematike. Gdje je početak jednog, a gdje drugoga dijela našega ja? Donat se izvrsno koristi komparativnom metodom, pokazujući kako ljudska svijest u istim razdobljima stvara gotovo iste proizvode na velikim prostornim udaljenostima i u potpuno različitim okolnostima. Opsjednuti pjesnik. Druga scena Augusta Strindberga (1984) izvrsna je analiza intimnih dnevnika shizofrenog umjetnika, koje je Donat tumačio putem nekoliko filozofa i psihoanalitičara što ih je Strindberg i sam konzultirao, padajući u sve veću mentalnu nestabilnost. „Strindberg neprestano stremi slobodi i odušak mu pruža ‘podijeljeni ja’ i sposobnost da neprestano pronalazi moduse ‘privatnog jezika’ u kojem mu se nadaju objave koje utječu na njegove odluke, ali isto tako svoje stanje racionalizira i traži slične pojave u kojima izuzetak pokušava predočiti pravilo.“ Vrlo suvremena tema, jer je mentalna nestabilnost autora, glazbenika i slikara najčešće prikazana u njihovim djelima. Ta djela ipak ne bivaju time vrednija, jer su opterećena ostacima nerazumne psihe, psihe koja nije oprostila nanesene uvrede, ta su djela žučljiva i turobna. Autor bi trebao moći dosegnuti odvajanje od okolnosti i vlastitih problema, a da ne poseže za nemirima, drogama i halucinacijama. Prijeći u odvajanje u ovovremenskom i ovoprostornome svijetu za našu civilizaciju je zasad tek težnja. „Slučaj Strindberga aktualizira pitanje kojim se sve rjeđe bavimo: odnos bolesti i vidovitosti, pojačane senzibilnosti, ali i potrebe da se po bilo koju cijenu pređe prag percepcije.“

Svakako je najbolji dio knjige Donatova izvrsna književnoteoretska i književnopovijesna studija na kraju knjige Stotinu godina fantastičnoga u hrvatskoj prozi (1986). Donatov prinos hrvatskoj komparativnoj književnoj kritici i književnoj povijesti je nemjerljiv. Ova nas knjiga samo podsjeća kako se zapravo u nekoliko stoljeća naša stajališta i težnje u književnosti nisu pretjerano izmijenile. Je li to znak napretka ili ukopanosti u tradicionalnost, znak svjesnijega rada na djelu ili pak dokaz žaljenja za prošlim normama i formama modernizma, prosudit će neki novi književni povjesničari.