Jedino riječ ostaje

Tribina u povodu obilježavanja stogodišnjice rođenja velikana hrvatske književnosti iz Vojvodine Balinta Vujkova (1912–1987) i predstavljanje Zbornika radova sa stručnih skupova Dana Balinta Vujkova 2006–2010. održano je 14. svibnja u Društvu hrvatskih književnika. Balint Vujkov je kao sakupljač i obrađivač hrvatskih narodnih djela iz Vojvodine i susjednih država, urednik, pripovjedač i dramatičar, danas poznat svakom učeniku u Vojvodini, a po svojoj je ulozi usporediv s braćom Grimm, rekla je Katarina Čeliković, predsjednica organizacijskog odbora Dana Balinta Vujkova. Istaknula je da je cilj manifestacije s podnaslovom „dani hrvatske knjige i riječi“ književnost Balinta Vujkova i drugih Hrvata iz Vojvodine ucijepiti u matičnu književnost, a od 2002. do danas susret je postao općehrvatskom književnom manifestacijom na području Podunavlja.

Recenzentica novoga zbornika s radovima od petih do devetih Dana, Sanja Vulić, koja je čitav život posvetila proučavanju jezika i književnosti Hrvata u dijaspori, ukazala je na važnu ulogu Hrvatske čitaonice za Hrvate u Bačkoj, glavnoga pokretača i organizatora Dana. Istaknula je da se tada nije znalo kako je zaplovio taj brod porinut u Dunav i dokle će doploviti, ali manifestacija je iz godine u godinu okupljala sve veći broj intelektualaca i znanstvenika, iznjedrivši i dva zbornika kao prostor susretanja i poticanja skrbi o zajedničkom književnojezičnom prostoru. Dani se sastoje od stručno-znanstvenog skupa koji svake godine nudi temu vezanu uz djelo Balinta Vujkova te jezika i književnosti Hrvata u Podunavlju, a dosad su tematizirane bajke i etnološke teme, dramsko stvaralaštvo, lirika podunavskih Hrvata, književni tisak, narodna književnost i dr. U sklopu manifestacije priređuje se i više kulturnih događaja, a po­kre­nu­to je iz­da­va­nje zvuč­ne edi­ci­je, na­klad­nič­ka dje­lat­nost, s posebnim na­gla­skom na sli­kov­ni­ce te dru­ga me­dij­ska ostva­re­nja sa sa­dr­ža­ji­ma iz opu­sa Balinta Vuj­ko­va.

Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov upozorio je na probleme s kojima se vojvođanski Hrvati susreću (ne postoji katedra za kroatistiku, književna kritika, valorizacija), istaknuvši ovu manifestaciju kao svijetao primjer. „Dani su i prikaz godišnjega knjiškog stvaralaštva, što pridonosi afirmaciji književnosti, napose u mladih, a ovi zbornici prvi su koraci za kritiku i samotematiziranje“, rekao je, dodavši da je njihova funkcija racionalno prihvaćanje produkcije, njezino tumačenje i uvrštavanje u matičnu književnost koja nastaje na svim prostorima gdje Hrvati žive.

Stipe Botica vojvođanske je Hrvate, kao i njihova velikana Vujkova, nazvao ljudima koji čuvaju svoju kulturu i običaje, podsjetivši da je taj hrvatski književnik skupio oko 2000 bajki, basni, anegdota i priča iz života koje su i u nepovoljnim i traumatičnim vremenima na hrvatskom rubu čuvali naš jezik i kulturu. Upravo je to tijekom povijesti bilo od presudne važnosti za očuvanje hrvatske zajednice u Vojvodini. Jer, kako je rekao Vujkov: „Čovjek je sve dotle samosvojna ličnost dok poznaje svoj jezik. Zdanja nestaju u ruševinama, živa bića pretvaraju se u prah, godina odnosi plodove u nepovrat – jedino riječ ostaje, prenosi se s pokoljenja na pokoljenje snagom neuništivog spomenika, njen iskonski bitak odolijeva svim strujama dotrajavanja, reinkarnirajući se novim rezonancama, sjajem, treperenjem...“Goran Galić