Izvrsne glumačke interpretacije

Na ovogodišnjem Festivalu većina je odabranih naslova bila ujednačene kvalitete, što su potvrdile i relativno visoke ocjene festivalske publike

Unatoč smanjenim sredstvima, Međunarodni festival malih scena u Rijeci i ove je godine uspio realizirati kvalitetan program. Izbornica Željka Turčinović potrudila se dovesti reprezentativne naslove iz Hrvatske i regije (Slovenija i Srbija), a bile su zastupljene i dvije predstave iz Poljske i Litve. Za razliku od prijašnjih godina, kad su se radili i neki kompromisi, ovoga puta većina odabranih naslova bila je ujednačene kvalitete. Jedan od pokazatelja su i relativno visoke ocjene festivalske publike. Od osam predstava tri su dobile čvrstu četvorku, četiri peticu, a nešto slabije, s trojkom, prošli su Prizori s jabukom Ivane Sajko. Stručni žiri u sastavu Snježana Banović, Dušanka Stojanović Glid i Damir Orlić najviše nagrada dodijelio je predstavama Moj sin samo malo sporije hoda Zagrebačkoga kazališta mladih i Elijahova stolica Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda. Nagradu Veljko Maričić za najbolju predstavu u cjelini dobila je Moj sin samo malo sporije hoda, a publici je bila najbolja Elijahova stolica.

Na dnu Maksima Gorkog u režiji Oskarasa Koršunovasa, Gradsko kazalište Vilnius

Kao tematska okosnica ove se godine nametnula disfunkcionalna obitelj – izravno i metaforički. U temu uvela je predstava Otac na službenom putu beogradskog Ateljea 212, u režiji Olivera Frljića. Prema filmskom scenariju Abdulaha Sidrana, predstava problematizira totalitarizam socijalističke ideologije u doba Staljina u Jugoslaviji, koji slama i uništava obične i nevine ljude. Oliver Frljić i ovoga se puta oslanja na prepoznatljive elemente svoje kazališne poetike, dok dojam očuđavanja zbilje pojačavaju brehtijanski songovi s motivima narodnih i borbenih pjesama, što je ponekad u funkciji ironijskoga komentara, nekad djeluje poput tragičkoga kora, a u pojedinim scenama proizvodi učinak emotivne katarze (nagradu Veljko Maričić za najbolju scensku glazbu dobila je Irena Popović). Iz glumačkog ansambla izdvojio se Vlastimir Đuza Stojiljković u ulozi dječaka Dina, a za najbolju žensku ulogu, koju ravnopravno dijeli s Ksenijom Marinković za ulogu Mije u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda, nagrađena je Hana Selimović za ulogu Majke.

Bolne obiteljske drame

Ovogodišnji festival bio je možda manje u znaku redateljskih poetika, a više su ga obilježile izvrsne glumačke interpretacije nekoliko generacija glumaca. Primjer za to je slovenska predstava Kad sam bio mrtav Drame SNG-a Ljubljana, u kojoj redatelj Diego de Brea na zanimljiv način estetiku nijemoga filma prenosi u kazališni jezik. Posebnost ove predstave proizlazi iz toga što glumci više nemaju uporište u tekstu, nego se prije svega oslanjaju na pojačanu mimiku, pretjerane geste, facijalnu izražajnost te scenski pokret, uz klavirsku pratnju Jože Šaleja. Takav način „nijeme“ igre izvrsno polazi za rukom svoj četvorici glumaca – Alojzu Sveteu, Janezu Škofu, Jerneju Šugmanu i Borisu Mihalju, no žiri je ulogom Punice osvojio Jernej Šugman, koji nagradu za najbolju mušku ulogu dijeli sa Svetozarom Cvetkovićem, koji je nagrađen za ulogu Richarda Richtera u predstavi Elijahova stolica.

Kroz obiteljsku priču koja povezuje vrijeme Drugoga svjetskog rata i holokausta s opsadom Sarajeva 1990-ih godina, predstava Elijahova stolica, nastala prema romanu Igora Štiksa, bavi se temom bolne potrage za identitetom. Nagrada Anđelko Štimac za najbolju režiju dodijeljena je Borisu Liješeviću, čija se režija Štiksova teksta temelji na poetici „praznoga prostora“ i posvećenosti radu s glumcima. Najboljom mladom glumicom Festivala proglašena je Maja Izetbegović za ulogu Alme Filipović, dok je nagradu za najbolju dramaturgiju dobio Darko Lukić za Elijahovu stolicu.

S društvene margine

U središtu autorskoga projekta Mrzim istinu! Olivera Frljića iznova je obitelj, kojoj on pristupa spojem dokumentarizma i fikcije, ispisujući svojevrsni psihogram vlastite obitelji. I ovu predstavu nose sjajni hrvatski glumci mlađe generacije – Ivana Roščić, Rakan Rushaidat, Filip Križan i Iva Visković, koji su dobili posebnu nagradu za kolektivnu glumačku igru. Suvremeno hrvatsko dramsko pismo u ZKM-ovoj predstavi Moj sin samo malo sporije hoda predstavio je Ivor Martinić, čiji je tekst režirao Janusz Kica. Ta predstava na emocionalan, ali i duhovit način, problematizira temu obiteljskih odnosa. Stavljanjem u prvi plan motiva sina u invalidskim kolicima, ona otvara i pitanje prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja Drugog i drukčijeg. Nagradu za najbolju epizodnu ulogu dobila je Doris Šarić Kukuljica za ulogu dementne bake Ane, a za najbolju scenografiju, kao i kostimografiju, u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda nagrađene su Slavica Radović Nadarević i Doris Kristić. Na festivalu se predstavila i hrvatska dramatičarka Ivana Sajko, koja je prema svome tekstu izvela Prizore s jabukom, što su nastali u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara. Riječ je o primjeru postdramskoga teatra koji Sajkova izvodi u dijalogu s glazbom, a u kojemu autorica na zanimljiv način reinterpretira mit o izgubljenom raju.

Međunarodni festival malih scena uvijek je i prilika za ogledavanje i komparaciju hrvatskoga s europskim teatrom. Ove godine ta je mogućnost bila ponešto sužena, jer smo vidjeli samo po jednu predstavu iz Poljske i Litve, koje prezentiraju istočnoeuropski teatar. Nakon Hamleta, u Rijeci se iznova predstavio glasoviti litavski redatelj Oskaras Koršunovas. Ovoga puta kao predložak za predstavu Gradskoga kazališta Vilnius poslužila je drama Na dnu Maksima Gorkog, koju je Koršunovas u potpunosti dekonstruirao. Slikovite likove iz svratišta za beskućnike on je poredao oko stola koji priziva tiskovnu konferenciju, ali i asocijaciju na Posljednju večeru. Motiv ispijanja velikih količina alkohola i traženje utjehe u piću naglašava hrpa crnih kašeta naslaganih uz rub pozornice. Iznad tih pojedinaca s margine društva, kao neka vrsta ironijskog komentara, postavljen je zemljovid Europe. Tijekom izvedbe na malom ekranu nižu se aforističke rečenice o raznim pitanjima ljudskoga postojanja. Deklasirani junaci drame Gorkog nekad su imali svoje društvene uloge i zanimanja, a sada omamljeni alkoholom iznose vlastite životne filozofije. Među tim likovima, za koje više nema budućnosti, ističe se lik pijanoga glumca koji se više ne može sjetiti nijedne rečenice iz predstava u kojima je nekad glumio. Očajni glumac na kraju izlaz nalazi u oduzimanju vlastita života. No u viziji Koršunovasa on se vraća na pozornicu i izvodi monolog iz Hamleta, čime mu je makar u kazališnoj iluziji vraćeno izgubljeno ljudsko dostojanstvo. U litavskoj predstavi, koja je nastala kao svojevrsni eksperiment, glumci pomalo igraju i sebe, pojavljujući se na sceni u privatnoj odjeći. Od Koršunovasa smo ipak više očekivali.

Divlje žensko pleme

Na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci predstavio se i Teatr Polski iz Wrocława, koji je izveo predstavu Komad o majci i domovini. Prema tekstu poljske autorice Božene Keff, režiju potpisuje Jan Klata, jedan od najistaknutijih poljskih redatelja mlađe generacije. U svojoj predstavi on na začudan, groteskan i nadrealan način dekonstruira mitove o Velikoj Majci i Domovini, otvarajući teme koje su osobito bliske Poljacima. Na jednoj razini predstava se tako iščitava kao priča o majci koja je preživjela holokaust i koja sada kćerku opsjeda svojim traumama. U tu osnovnu tematsku liniju Klata je upleo i motiv ropstva na američkome jugu, kao i brojne citate iz popularne kulture koji ilustriraju temu odnosa majke i djeteta koji može poprimiti i psihopatološke razmjere.

U središte svoje predstave Klata je stavio neku vrstu divljega ženskog plemena, kojemu je u poigravanju rodnim i spolnim stereotipima pridodan i muškarac odjeven u ženu. Komad o majci i domovini žanrovski nije lako odrediti, jer je riječ o predstavi posve različitih registara. Klatina predstava doima se kao niz nadrealnih slika s elementima rituala, koje se percipiraju na intuitivnoj i asocijativnoj razini. Ponekad odnosi između sadržaja i forme nisu posve jasni, no možda u ovom nadrealnom svijetu, koji često nalikuje ružnom snu, logičke poveznice i nije potrebno tražiti. Na izvedbenom planu miješaju se različiti oblici – monolozi prelaze u dijaloge, grupne recitacije i ples u različite vokalne oblike – u rasponu od opere i gospela do heavy metala. U takvu redateljskom konceptu važna je i koreografija, a predstava se temelji na kolektivnoj glumačkoj igri. Poljska i litavska predstava ostale su bez nagrada, kao i Prizori s jabukom. Sljedeće godine riječke Male scene slave 20. rođendan, što je dobar povod za još reprezentativnije festivalsko izdanje.