Hrvatskom kazalištu nedostaje ideje

Vjerujem da se Akademija može oduprijeti pokušajima njezina uvlačenja u mutne procese „pretvorbe“ / Povremena eutanazija redovitih članova starijih od sedamdeset godina bila bi jedini učinkovit način pomlađivanja HAZU-a / Što manje novca od države, a što više drugih izvora, to bolje po kulturu i umjetnost / Pogubno je što niz kazališta vode državni činovnici, a ne kulturnjaci / Poistovjećivanje propagande i kritike štetno je za opće mentalno zdravlje / Smeta mi neprekidno mijenjanje kriterija na svim područjima u kulturi / Promjene na čelu naših kazališta su rijetke, ali zato uglavnom ne nabolje / Grlimo se sa susjedima, kiselo smiješimo, a krajičkom oka gledamo vidi li nas tko i hoće li nam zbog toga tutnuti koji euro u džep / Svako pismo, i umjetničko, i akademsko, i novinsko, i osobno, treba ponad svega poštovati svoje čitateljstvo

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti od 10. svibnja bogatija je za osamnaest novih članova. Među odabranima našao se i teatrolog Boris Senker, redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i voditelj Poslijediplomskoga i doktorskoga studija književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Osim za katedrom, Senker se teatrom, s naglaskom na hrvatskoj drami i kazalištu nakon 19. stoljeća, bavi(o) kao znanstvenik, kazališni kritičar, autor i suautor uspješnih drama, osoba koja hrvatsko kazalište promišlja na samom mjestu čina – u mraku gledališta.

Snimila Lucija Bušić

U razgovoru s friškim akademikom dotakli smo se, među ostalim, HAZU-a i njegove pozicije u osjetno nakrivljenom društvu, kulture izgubljene u nekulturi, „rasipanog” kazališta, njegove „stare gospode“ i mladih dama, vrijedne dramske i izgubljene kritičke riječi, nagrada i nenagrađenih.

Prije nekoliko dana postali ste redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Što vam znači članstvo u toj uglednoj instituciji?

S jedne strane priznanje za ono što sam dosad radio, i kako sam radio, s druge očekivanje da ću i dalje to i tako raditi.

Kako vidite ulogu HAZU-a u društvu?

Vjerujem u to da Akademija, koja je napunila poldrug stoljeća i nadživjela nekoliko država, i dalje može sačuvati barem nužni minimum neovisnosti od politike, napose dnevne, i da se može oduprijeti pokušajima njezina uvlačenja u mutne procese „pretvorbe“.

Kad smo kod politike, ministar Jovanović nedavno je izjavio kako bi „HAZU trebala preispitati svoju dobnu strukturu, budući da je starost akademika u prosjeku 75,5 godina“. Oni su mu, pak, uzvratili kako je titula akademika vrhunska nagrada za životni rad. Što vi mislite o tome?

Budući da je broj redovitih članova Akademije ograničen na 160 i da je članstvo doživotno, a životni vijek akademika po svemu sudeći iznad hrvatskoga neslavnog prosjeka, povremena eutanazija redovitih članova starijih od sedamdeset godina bila bi jedini učinkovit način pomlađivanja te ustanove. Ne vjerujem ipak da je ministar Jovanović, unatoč tomu što je na riječima sklon radikalnim i konačnim rješenjima, zagovarao taj put. Pretpostavljam da je htio reći kako bi za akademike valjalo birati i mlađe ljude koji su se istaknuli na svojem području, čak i kad o njihovu radu ima proturječnih sudova, a ne shvaćati izbor kao priznanje na samu kraju uspješne i odmjerene znanstvene ili umjetničke karijere. S tim će se mnogi suglasiti, ne samo mladi, dakako uz uvjet da se sad radi pomlađivanja ne preskoči, uvjetno rečeno, srednji naraštaj. Ove su godine, primjerice, za redovite članove predloženi ljudi rođeni između 1929. i 1968. godine, većina u pedesetim godinama života. Ne bih rekao da su to neproduktivni starci. To je, naravno, osobno i pristrano mišljenje jednog 64-godišnjaka. Budući da predlaže i obvezatno umirovljenje sveučilišnih profesora nakon 65. godine života, također radi revitalizacije hrvatskih fakulteta, ne bih rekao da ga i ministar dijeli sa mnom.

Ako ministrova ideja kojim slučajem prođe te vi, uz brojne kolege, za godinu dana postanete umirovljenik, što bi to, po vašem mišljenju, značilo za visoko školstvo?

Sve ovisi o tome hoće li ta ministrova „desenilizacija“ visokoga školstva biti selektivna ili birokratski tvrda i o tome kojim će se i kakvim ljudima umirovljeni profesori zamijeniti. Pomlađivanje samo po sebi ne znači ama baš ništa. Ostaje puka statistička činjenica – prosjek dobi predavača na visokim učilištima spustio se sa X na Y. Ništa više.

HAZU već neko vrijeme ima u društvu prilično negativan imidž. Što je uzrok tomu?

Kakav imidž uopće može imati znanstvena i umjetnička institucija u društvu u kojemu, prema podacima iz nedavne ankete, više od pola ispitanika izjavi da uopće ne kupuje i ne posuđuje knjige jer im one ne trebaju?! Četrdeset godina govorim o knjigama i pišem knjige. Pa ja sam u očima većine članova društva kojemu pripadam suvišan čovjek, parazit, i to razmjerno skup parazit, a zajedno sa mnom i dobar dio akademika, sveučilišnih profesora, svi pisci i nakladnici, svi knjižari i bibliotekari, nastavnici književnosti... Trebamo li se svi mi „suvišni“ prilagoditi vrijednosnim kriterijima te većine, ili raditi na tome da ona postane manjina?

Ne čini li vam se taj rad pomalo utopističkim?

Ne, samo vrlo, vrlo dugim i nimalo lakim.

Koja je uloga medija u trivijalizaciji društva, ujedno stvaranju lošeg imidža akademika?

Mediji imaju svoje vlasnike, kojima je cilj, jasno, zarada. I stoga se na ovaj ili onaj način dodvoravaju svojim korisnicima. Oni su pak uglavnom nezadovoljni i ogorčeni ljudi, koji se osjećaju prevarenim i zakinutim, prije svega materijalno. Ne samo što bi svi htjeli primati više plaće, imati bolje automobile, nositi skuplju odjeću, putovati na Maldive i tako dalje, nego su gotovo svi uvjereni da su sve te blagodati zapravo već odavno zaslužili i da na njih imaju pravo, ali ih netko neprekidno potkrada, otima im njihovo. Takvim se ljudima onda i serviraju vijesti koje žele čuti, koje će ih u tome podupirati, radi kojih će i dalje kupovati novine, gledati televiziju, primjerice „vijest“ da su akademici, koji ionako ništa ne rade i nikomu nisu potrebni, „proćerdali“ milijune kuna i još im nije dosta. Koga zanima to što se u Akademiji održao skup o znanju kao temelju konkurentnosti i razvoja ili da su netom održani 39. po redu Dani hvarskoga kazališta, ove godine posvećeni Branku Gavelli?

Komu će od čitatelja ili gledatelja izvješće o tom skupu objasniti zašto već sutra ne može kupiti novi auto, a baš bi mu dobro došao? Ali oni „proćerdani“ milijuni, to je nešto drugo. Priča o njima objašnjava čitatelju u čije su džepove otišli barem kotači njegova nesuđenog auta i na koga usmjeriti gnjev. Jedanput su to svi poduzetnici, osim javnih i tajnih vlasnika medija, drugi put svi političari, treći put svi akademici...

Osim što se maloprije spomenuti nezadovoljnici osjećaju materijalno prevarenima, tako bi se, dojma sam, mogla osjećati i kultura koja od države zaista dobiva „materijalna zrnca“. Što danas kultura znači hrvatskoj državi, a što bi trebala značiti?

Državi, društvu ili pojedincima? Pitanje je gdje počinje kultura. Zacijelo ne u Akademiji, Hrvatskomu narodnom kazalištu, Ladu i Muzeju suvremene umjetnosti, pa ni u Ministarstvu kulture i Saboru. Ona počinje s odlaganjem žvakaće gume u koš za otpatke, a ne njezinim pljuvanjem na pločnik. S oslikavanjem zapuštenih zidova, a ne šaranjem glupih i nevještih grafita po obnovljenim fasadama zgrada. S usvajanjem napuštenih mješanaca, a ne kupovanjem skupih primjeraka statusnih pasmina. S bodrenjem vlastite sportske vrste, a ne seksističkim, rasističkim ili nacionalističkim vrijeđanjem takmaca. S osmijehom i pitanjem „Silazite li na sljedećoj?“ umjesto strijeljanja očima, guranja i gaženja po nogama. Tu se, u temeljima, i ne samo u proteklih dvadeset godina, postupno rastače kultura. I otuda treba početi, od njihove obnove, a ne od zidanja kula u oblacima.

Znači od obitelji i doma. No tko će biti uzor toj djeci? Roditelji koji su odgajani u vremenu i prostoru „rastoka kulture“? Profesori čija su prava minimalizirana do krajnjih granica? Dok istodobno oko djeteta kruže silno agresivni i koketni mediji.

Nema drugih. Ima odgovornosti i povlastica koje su jednostavno neprenosive. Institucije, uključujući i Akademiju, ako hoćete, mogu poticati, savjetovati, upozoravati i prije svega pomagati pri povratku elementarne kulture u našu sredinu, ali ne mogu zamijeniti ni dom i obitelj, ni školu.

Vratimo se na tren materijalnim zrncima namijenjenim kulturi. Kakvo je vaše stajalište o rezanju milijuna na računima kulturnih institucija?

Kulturne institucije u nas su se desetljećima navikavale na to da ih se financira iz jednoga središta, iz jedne blagajne. To je s jedne strane komotna pozicija – glavno da se na čelu institucije nađe osoba koja „dobro kotira“ tamo gdje to treba pa su novci za plaće i kakav-takav program osigurani. S druge strane to je i ponižavajući položaj – jer onaj tko daje novac očekuje od onoga komu ga daje i poslušnost te raznorazne izraze zahvalnosti. Kulturnim institucijama stoga treba omogućiti i pomoći da nađu i druge izvore financiranja. Što manje novca od države i što manje državnoga nadzora, a što više drugih, domaćih i stranih izvora, to bolje po kulturu i umjetnost. Ne komotnije, nego bolje, zdravije. Možda bi i ustanove u promijenjenoj i nesigurnijoj situaciji malo živnule, trgnule se. Evo jedan aktualni primjer posvemašnje pasivnosti kazalištaraca. Član sam žirija za dodjelu Nagrade Vladimir Nazor za kazališnu umjetnost. Nagrada nije jedna od strukovnih ili festivalskih, nego središnja, državna. Nije ni od jučer – dodjeljuje se od 1959. – i svi znaju, ili bi barem trebali znati za nju. A ove su godine iz cijele Hrvatske, iz cijele cjelcate Hrvatske, stigle samo četiri prijave za godišnju nagradu u našem području. Dva je prijedloga poslala Akademija dramske umjetnosti, dva Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. I to je sve. Nijedno drugo zagrebačko kazalište, ni jedno jedino kazalište iz Osijeka, Splita, Rijeke, Dubrovnika, da dalje ne nabrajam, ni jedna jedina udruga, ni jedan jedini kritičar – a nahvalili su se predstava – nitko se više nije sjetio bilo koga predložiti za tu nagradu. Nije se sjetio jer ga nitko iz Ministarstva nije nazvao i podsjetio ili zamolio da, ako mu nije teško i ako ima vremena, pošalje prijedlog s nekoliko rečenica obrazloženja. Pa nije to prijava projekata za pristupne fondove unije za koju treba ispuniti tonu formulara!

Možda je ta pasivnost ili pak rubnost kazališta i kulture u društvu uzrok izostanka novih književnih, kazališnih i inih klasika? Nema na vidiku novih Krleže, Šoljana, Gavelle…

U doba kad je pisao najbolje svoje stvari Krleža za dio naše kritike nije bio klasik, nego poluobrazovani plebejac, unteroficir i piskaralo koje se gura među „gospodu“. Ismijavalo se po novinama i najbolje Gavelline režije u dvadesetim godinama prošloga stoljeća pa je ogorčen otišao iz Zagreba. Šoljanovo se ime, i to je činjenica, svojedobno nije smjelo ni spomenuti na Prvom i Drugom programu radija, samo na Trećem, koji je počinjao u deset navečer, kad je „radni narod“ već spavao. Ne, nema na vidiku novih Krleže, Šoljana ili Gavelle, ali tu su novi, mladi dramatičari i redatelji, napose dramatičarke i redateljice, koje su pristojno prozračile naše pozornice.

No isti ti Krleža, Šoljan i Gavella stvarali su nove poetike, okupljali književnike oko sebe, školovali redatelje. Postoji li danas netko tko ima tu centripetalnu silu? Koga biste izdvojili kao nositelje pisane riječi danas?

U kazalištu su to za jedne tandem Nataša Rajković i Bobo Jelčić, za druge Ivica Buljan, za treće opet tandem Jelena Kovačić i Anica Tomić, za četvrte Oliver Frljić. Branko Brezovec također ima svoj krug sljedbenika i zagovornika, premda sustavno radi na tome da svakoga odbije od sebe. Od mlađih dramatičarki i dramatičara tu su, recimo, Nina Mitrović, Ivor Martinić, Vlatka Vorkapić, a u prozi Miljenko Jergović, Ivana Šojat-Kuči, Ivana Simić Bodrožić... I drugi, kako se lijepo kaže. A ima i drugih, zaista ih ima. Predstavnike svojega naraštaja, koje i dalje, posve razumljivo, rado čitam, nisam ni spomenuo. Ono čega nema, i dobro je da ga nema, jest jedna osoba kao središte. Zašto dobro? Zato jer mislim da se književni život ne bi smio organizirati centripetalno, prema načelu Ein Volk, eine Sprache, ein Dichter, pa makar ta središta bila Šenoa ili Krleža, nego decentrirano, višeglasno.

Krleži je prošle godine bila 30. godišnjica smrti. Jeste li zadovoljni načinom na koji je popraćena?

Loše je kad se nekoga sjetimo samo o obljetnici rođenja ili smrti, a inače ne znamo što bismo s njim. Krleža je ipak, dakako umjerenije, prisutan i između okruglih obljetnica. Ali u njihovu smo obilježavanju poprilično nemaštoviti – obično se sve svede na objavljivanje nekoliko provjerenih djela ili na nekoliko premijera, znanstveni skup, zbornik, dokumentarnu emisiju na televiziji, otkrivanje spomenika… Ne treba praviti cirkus, prodavati lončiće i majice s Krležinim likom, recimo, ali ni neprekidno komemoriranje nije održivo. I tu nam nedostaje smisla ili hrabrosti za igru i uživanje. Čim nešto nije ispunjavanje teške obveze, vraćanje duga ili odavanje počasti, čini nam se da nije ni osobito vrijedno.

Upravo zahvaljujući okrugloj obljetnici Krleža se vratio na kazališne daske Hrvatske, ali i regije. Što mislite o novim čitanjima i vrednovanjima Krležina djela?

Osobno me raduje da je Leda napokon zaživjela u kazalištu. Nepravedno su je, još od praizvedbe, gurali u drugi plan, a sad su i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Dramsko kazalište Gavella pokazala da redatelji i glumci i u tom tekstu mogu otkriti, kao i pronicavi kritičari, stvari na koje se prije nije ni pomišljalo.

Pola je stoljeća prošlo od Gavelline smrti. Koliko je njegova redateljska i teatrološka riječ još živa u hrvatskom kazalištu, a koliko bi trebala biti?

U Poljskoj su se mlađi redatelji, Warlikowski i neki drugi učenici Krystiana Lupe, nazvali ocoubojicama te pošli i putovima na koje im Učitelj nije ukazao. U nas takva odnosa, osim Parova davnog i obzirnog poziva Gavellinim učenicima da od sljedbenika postanu vođe, nije bilo. Umjesto toga, kao da se između Gavellinih duhovnih sinova, unuka pa i praunuka vodi neprekidan spor oko prava na titulu nasljednika. Gavellina se Riječ ne osporava, nego se različito tumači pa se onda, tako protumačena i prilagođena, prisvaja. Glavni je cilj, čini se, postao oduzeti Gavellu drugima, odnosno oduzeti drugima pravo da se na njega pozivaju, da se zaklanjaju iza njegova autoriteta. I odnos spram njega polako se pretvara u samodovoljno i samozadovoljno nadmudrivanje iz kojega kazalište ne dobiva nikakvih poticaja.

Gdje vidite ključne boljke hrvatskoga kazališta danas?

Svi se rasipaju na sve strane. Imamo i institucije, i družine, ali nema u njima ideje, homogenosti, kontinuiteta. Ima i tu iznimaka, razumije se. Teatar Exit jedna je od njih.

Exit je ipak kazalište sa svega nekoliko premijera po sezoni. No nedostaje li hrvatskom teatru centralna točka, odnosno kazališna pozornica, u odnosu na koju bi se razvijao?

Nedostaju mu, rekao bih, unutarnja središta. Nedostaju ta središta podjednako i pojedincima i kazalištima. Ljudi bi se barem na neko određeno razdoblje ipak trebali odlučiti za to što su – prvaci nacionalnih i gradskih kazališta, epizodisti u televizijskim serijama ili recitatori na svečanostima. Kazališta bi se također trebala odlučiti barem za koliko-toliko čvrstu repertoarsku nit, za trajniju suradnju s nekim dramatičarima i redateljima. Pogubno je i to što niz kazališta vode ljudi koji su obrazovanjem, mentalitetom i pristupom glumišnoj umjetnosti više državni činovnici negoli kulturnjaci.

Prvo – svaštarenje – motivirano je borbom za egzistenciju (ili se njome koristi kao opravdanjem), drugo – politikom. Može li se današnji hrvatski teatar odvojiti od tih dviju bitnih sastavnica našega društva – sveprisutne borbe za golu egzistenciju i politike uronjene u svaku poru društva?

Mogao bi. Političari će kad-tad shvatiti, ako ne prije onda kad svi limuni budu dokraja iscijeđeni, da i njima i kulturi više odgovaraju čvrsta pravila igre, kojih se svi, uključujući i njih, moraju pridržavati, nego mutne situacije u kojima se samo gleda na to gdje će biti koji naš, a gdje koji njihov čovjek i kako će se oni u toj muteži snalaziti, što će i za koga u njoj sitno ušićariti.

Prije dvadesetak godina na Krležinim danima iznijeli ste deset zadaća hrvatske teatrologije, da biste prošle godine u knjizi Teatrološki fragmenti ustvrdili kako je uspjeh polovičan. Ono u čemu je današnje vrijeme poraženo gotovo je potpun nestanak kazališne kritike, samim time analitičnoga pristupa kazališnom činu. Koliko je to opasno za samo kazalište?

Kritika je potrebna svakoj djelatnosti. Kazalište nije i ne može biti iznimka. Ostavši bez kritike, bez kompetentne kritike, ono ostaje bez pravoga partnera za dijalog.

Gdje se nalazi krivac zamjene kritičkoga prikaza PR-ovskim afirmativnim pod svaku cijenu?

Ne znam. Svatko iole razuman vidi razliku između stručne emisije o zdravlju i pet minuta plaćene farmaceutske propagande, i zna da propagandi ne smije slijepo vjerovati ako mu je stalo do zdravlja, a kad govorimo o kazalištu, najedanput nas ostavi zdrav razum i ne vidimo razliku. Još gore, ne vidimo koliko je štetno za opće mentalno zdravlje kad se propaganda počne poistovjećivati s kritikom.

Komu to ide u prilog? Ne poništava li isključivo afirmativno, ili pak ideološko pisanje, estetski sud kao takav?

Rekao bih da takvo pisanje ide u prilog samo nekolicini ljudi u kazalištu, onima koje vlast imenuje. S povećim snopom pohvalnih nazovikritika na stolu lakše je pregovarati o novom mandatu.

Kakav je odnos kazališta i suvremenih medija? Koriste li mu oni ili štete?

Mediji kazalištu izravno ne pomažu niti odmažu. Mala smo sredina pa informacije i ocjene od usta do usta imaju mnogo veći utjecaj na gledanost predstave od bilo koje i bilo kakve kritike i njezina medijskoga sponzoriranja. E sad, ako slučajno procuri vijest da bi na tu i tu predstavu večeras, sutra ili možda prekosutra mogla navratiti i Angelina J., onda će se tražiti karta više, ali taj trik upali samo jedanput. S druge strane, kazalište bi, kad već dopušta mnogim svojim članovima da se na pokusima i predstavama pojavljuju kad im to raspored snimanja melodramskih ili komičnih trakavica dopusti, moglo malo nametljivije i uspješnije iskorištavati njihovu popularnost za privlačenje publike. Uvjet je, dakako, da te glumice i ti glumci u svojim kazalištima zaista i glume, a ne šmiraju.

Možemo li „zaštiti kazalište od diletanata i politikanata“?

Možemo im se suprotstavljati i ne odustajati od toga.

Ima li ideologije u kulturi i smije li je biti?

Ima je i mora je biti. Ne bi, međutim, smjelo biti plaćene ili iznuđene propagande.

Nedavno je potpisan sporazum o povratu kulturnih dobara otetih u ratu između Hrvatske i Srbije, no postoje i drugi problemi između dvije države: radi li se išta na preuzimanju beogradske građe o hrvatskim kazalištima?

Bit će nešto, čini se. Treba dobre volje, obostrano, i strpljenja, a mora se poštovati i određena procedura. Nije tu riječ o nečemu što bismo mogli riješiti u kontaktima na razini društava kazališnih kritičara i teatrologa ili fakultetskih katedara.

Prijeti li hrvatskoj teatrologiji danas izumiranje?

Ne, naprotiv. Nema bojazni da će nas i to zadesiti. Sve je više dobrih teatrologijskih radova mlađih autora, sve je bolja i njihova povezanost s kolegama u drugim zemljama.

Upoznali ste kazalište iz svih pozicija i kutova – kao autor drama, kritičar, teoretičar, povjesničar i predavač. Kako je rastao u vama kazališni čovjek? Koliko su se nadopunjavala dva pola – umjetnik i vrednovatelj umjetnosti?

Nisam glumio, a o dva-tri redateljska pokušaja bolje da ne govorim. Katastrofa. Nisam dakle kazališni čovjek, ne potpun. Vrednovanje je pak uključeno u svaki rad, u svaku izvedbu. Bez kritičke analize i ocjene onoga što radimo i što smo napravili neće se ni do čega vrijednog doći pa umjetnik i vrednovatelj umjetnosti, kako velite, jedan drugoga ne isključuju nego zahtijevaju.

S (pozitivnom) ocjenom dolaze i krila, odnosno svijest o vlastitoj veličini, vrlo zastupljena u kazališnom svijetu. Vi u toj okolini djelujete oprečno – prilično samozatajno. Koliko je teško ostati prizemljen uza sav taj lepet krila?

Bio bih samozatajan da sam odbio ovaj razgovor, uz pristojnu ispriku da nemam što reći. A ja sam ga prihvatio i raspričao se. Što se pak hodanja po zemlji tiče, bude lakše orijentirati se kad si čovjek s vremena na vrijeme kaže: Istina, ja jesam jedan, jedinstven i neponovljiv, ali odnedavna na ovoj strani ima još 6.999.999.999 jedinki koje to isto i s jednakim pravom o sebi misle, a s one ih je strane još i više koje su tako o sebi mislile. Bit će da ipak nisam neka iznimka.

U trisu Mujčić–Senker–Škrabe duhovito ste persiflirali hrvatsku prošlost u škakljivim vremenima, ali i s aluzijama na hrvatsku tadašnjost. Čega biste se danas uhvatili kad biste dobili narudžbu koju ne možete odbiti?

Ratne trilogije, malo točnije: triju jednočinki o snovima, buđenju i javi ratnika.

Kako biste pristupili ratnoj tematici danas, sedamnaest godina po završetku rata?

Kao prošlom iskustvu koje sam, istina kratko, ali ipak jesam, dijelio s tisućama i tisućama ljudi, a o kojemu mogu govoriti samo zato što sam ga, za razliku od mnogih među njima, preživio.

Kako ocjenjujete suvremenu hrvatsku dramu i komediju? Možete li napraviti usporedbu s vremenom kad ste počinjali?

Drame su bolje, raznovrsnije. U doba kad smo mi, prologovci, ušli u kazalište, jedva se itko znao maknuti od politike i melodramatskog prikaza unaprijed izgubljene bitke nemoćna i osamljena zatočnika istine i pravde protiv ciničnoga represivnog aparata vlasti. Mladi su proširili naš razmjerno skučen dramski svijet. Ali komedije nam u posljednje vrijeme baš i ne idu. Sramota za kazalište kojemu je rodonačelnik Marin Držić.

Kad smo kod Držića, nekoliko ste puta istaknuli dobre dramatičare, a ovogodišnji je žiri nagrade za dramsko djelo Marin Držić odbio dodijeliti prvu nagradu. Također, suvremene domaće drame vrlo su rijetke gošće na hrvatskim kazališnim daskama. Zašto?

Ne znam koliko je i kakvih tekstova stiglo na natječaj pa ne bih komentirao odluku žirija. Možda je opravdana, možda je samo tašto paradiranje tobožnjim visokim kriterijima. Ne čini mi se da su domaće drame tako rijetke. U Dramskom kazalištu Gavella na repertoaru su tri novije (Nosi nas rijeka, Prolazi sve i Crne oči) i dvije starije hrvatske drame (Dundo Maroje i Leda), u ZKM-u i Exitu barem je pola predstava nastalo na temelju domaćih tekstova...

Na izostanak prve Držićeve nagrade, ali i kao reakciju na Malog Marulića, na kojemu već drugu godinu nije dodijeljena prva nagrada, te na dodjeljivanje Nagrade za dramski tekst „glumačkoj interpretaciji“ na Marulovim danima, reagirali su dramski pisci i spisateljice otvorenim pismom. U njemu se, između ostaloga, pitaju s kojom svrhom i za koga uopće pišu dramske tekstove. Možete li prokomentirati cijelu situaciju?

U navlas istoj situaciji bili smo prije dvadesetak godina Tahir Mujičić i ja, s Kerempuhovom. Žiri prvu nagradu nije dodijelio, drugu smo dobili nas dvojica, treću mislim Pavo Marinković. Sa sličnim objašnjenjem, koje i nije iznenadilo jer su glavnu riječ u žiriju imali jedan književni (a ne kazališni) kritičar i jedan sveučilišni profesor književnosti (ali ne hrvatske i dramske), kojima je posljednji spomena vrijedan hrvatski pisac bio dakako Krleža. I nikom ništa. Nitko nije pisao prosvjedna pisma, a i Kerempuhovo je ostalo jedan od rijetkih naših neizvedenih tekstova. Nego, ne smeta me toliko ovogodišnja odluka žirija – jer, velim, zaista ne znam kakve su tekstove čitali, a ni koliko su im vremena kraj svih svojih obveza uopće mogli posvetiti – koliko me smeta izostanak osjećaja za kontinuitet, neprekidno mijenjanje kriterija na svim područjima u kulturi. Dođe nova osoba za ministra ili ministricu u našem resoru i odmah pokreće reformu cijeloga obrazovnog sustava ne bi li se u prvih sto dana vidjelo kako on(a), za razliku od svih prethodnika, ima „viziju obrazovanja za 21. stoljeće“. I tako nas još od Stipe Šuvara i legendarnih šuvarica, koje su oštetile nekoliko naraštaja školaraca i studenata, tretiraju kao zamorce u laboratoriju. Dođe nova osoba za ravnatelja ili ravnateljicu kazališta i pomete s repertoara gotovo sve stare stvari jer i on(a) ima drukčiju viziju kazališta. Tako je, čini mi se, i s ovim žirijem. Prošli je bio krajnje blagonaklon, držeći da se tako potiče domaće dramsko stvaralaštvo, pa je bez obzira na visoku ili nisku razinu tekstova svake godine dijelio po jednu prvu, dvije druge i tri treće nagrade. Novi žiri, dakako, odmah mora ići u drugu krajnost. Ono što ne bih nikako volio da se dogodi, a nije isključeno da će se dogoditi, jest da se nakon dvije-tri godine iste primjene „visokih kriterija“ i uskraćivanja nagrada zaključi kako je dramska produkcija u Hrvatskoj zapravo previše skromna i kako takav natječaj nema smisla, nego ga treba otvoriti i za ostale dramatičare u regionu.

Još gore ako je posrijedi neimaština, ali se ne želi priznati: Dajemo vam manje nagrada i manje iznose jer mi nemamo novaca, nego se kukavički i nepošteno laže: Dajemo vam manje nagrada i manje iznose jer vi ne znate pisati.

Što mislite o dodjeli Nagrade za dramski tekst „glumačkoj interpretaciji“ Krležina teksta?

Mislim da je to kvaziteorijski egzibicionizam. Kao – glumci su „ponovno ispisali jednu drukčiju, novu itd. Gospodu Glembajeve“. Smiješno.

Dotaknuli ste se maloprije ravnatelja i ravnateljica. Ne leži li dio problema u našim kazalištima u činjenici da su promjene na čelu odveć rijetke?

Rijetke, ali zato uglavnom ne nabolje! Da ne govorim o tome kako se budućim kandidatima za ravnatelje i ravnateljice ne daje dosta vremena za pripremu programa i upoznavanje s ustanovom koju će eventualno preuzeti i kako uopće ne postoji kultura primopredaje. Ljudi se češće ponašaju kao da jedni druge izbacuju iz stana u koji su se bespravno uselili, a ne kao da jedni druge nasljeđuju.

Što mislite o regionalnim otvaranjima na svim društvenim i kulturnim poljima?

Protočnost, razmjena i otvaranje mogu samo pomoći kazalištu. Uostalom, Česi, Slovenci, Srbi i drugi ostavili su itekako dug i dubok trag u hrvatskom kazalištu. Otvaranje se, međutim, ne smije zaustaviti na regiji niti uprezati u dnevnopolitičke svrhe. Grlimo se sa susjedima, kiselo smiješimo, a krajičkom oka gledamo vidi li nas tko i hoće li nas zbog toga potapšati po ramenu ili, još bolje, tutnuti koji euro u džep.

Na samu kraju razgovora, vratimo se malo vama, odnosno vašem djelu. Ironiju i duhovitost iz dramskoga djela, koje su se dozirano ušetale i u intervju, djelomice ste zadržali u svojim kritikama, ali i teatrološkim djelima. Koliko je to bilo svjesno?

Na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine, ako se dobro sjećam, pitao me stariji kolega, profesor književnosti na drugom odsjeku našega fakulteta: Je li, šta je tebi onaj Senker koji piše komedije? Pokušao sam biti duhovit i odgovorio: To sam si ja. I definitivno sam se srozao u njegovim očima. A tad sam se još trudio ne pokazivati u stručnim tekstovima drugo, grabancijaško lice. Nije pomoglo pa sam odustao te počeo i njih ležernije pisati.

Treba li se danas, u vremenu potpune (ras)prodaje, i akademsko pismo nuditi čitatelju i pokušati mu se svidjeti?

Kad čovjek ima što reći i kad mu je stalo do toga da to drugim ljudima priopći na njima razumljiv način, onda se ne treba ni nuditi ni dodvoravati. Svako pismo, i umjetničko, i akademsko, i novinsko, i osobno, da dalje ne nabrajam, treba ponad svega poštovati svoje čitateljstvo.