Gradovi snoviđenja i portugalska čežnja

U samo dva dana u Zagrebu su otvorene dvije izložbe Hrvoja Šercara koje pokazuju njegove različite umjetničke aspekte – Lica moga grada vezana su uz zagrebački Gornji grad i tehniku koja priziva arhaičnost i tradicionalnost, dok u grafikama iz mape Causa Portugesa Šercar bježi u portugalsku kolažiranost, ludičnost i duhovitost

Interes slikara i grafičara Hrvoja Šercara naspram gradskih ambijenata, protkanih poviješću, tradicijom i određenim dojmom familijarnosti i prepoznatljivosti može se vidjeti na dvjema izložbama otvorenim u Zagrebu početkom mjeseca. Ovoga puta Šercar pokazuje izbor crteža s temama zagrebačke arhitekture u galeriji Ulrich i grafičko-pjesničku mapu nastalu u suradnji s pjesnikom Tahirom Mujičićem Causa Portuguesa u galeriji Futura.

Kokotiček stare katedrale, 2012. / Snimio Goran Vranić

Šercarov poznati način crteža tušem na koži koja je često učvršćena na drvenu podlogu njegovim radovima daje dojam stanovite elementarnosti i arhaičnosti, podsjeća na stare karte na pergamentu, i odaje dojam tradicionalnosti, dekoracija drevnih (bližih i daljih) plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja, koja se za potrebe crteža nerijetko koriste životinjskim kožama. Komadi tih podloga rezani su nepravilno, a takve su i linije arhitekture i životinja koje umjetnik prikazuje na njima. Slike Zagreba svode se uglavnom na arhitekturu Gornjega grada i Kaptola uz rijetke donjogradske izlete. Crteži građevina fluktuiraju u nejednakoj perspektivi, različito raspoređenim elementima koji upravo zbog vrlo slobodna međuodnosa izgledaju dinamično, „rasplesano“. Tako prozori neke zgrade dane u perspektivi slijede na svakoj etaži različite zakrivljene plohe (recimo na slici Kamenita vrata), ali unatoč tomu dojam cjelokupne konstrukcije, zbog kontinuiranih linija, ostaje čvrst. Nema skokovite montaže, fragmentiranosti ili raskola između sastavnica prizora, ali gradovi ipak djeluju kao snoviđenja (što je uobičajeno kod ovog umjetnika). Tomu pridonose i himerične životinje koje prikazanu arhitekturu nose na leđima, nepravilni, nedefinirani oblici podloge, kao i detalji bliski ekspresionizmu: vijugave linije, visoki krovovi, uveličavanje kurioziteta, među kojima je svakako i Zagrepčanima danas egzotična arhitektura pretpotresne katedrale s Alberthalovim tornjem iz 17. stoljeća, ili dekorativna kugla sa šiljcima na vrhu jedinih do danas opstalih gornjogradskih vrata. U prizoru glavnoga kolodvora kolažna je fragmentarnost najočiglednija: ponad izvijene zgrade i tramvajskih tračnica prikazani su, sa svake strane svjetala reflektora ukriženih na sredini, stara lokomotiva i citat slike 10. svibnja 1940. Paula Matthiasa Padue iz 1941. (koja prikazuje nacističke vojnike na početku napada na Francusku u parafrazi Géricaultove Splavi Meduze), što prizoru daje dojam uznemirene prijetnje.

Kolažirano putovanje

Grafike iz mape Causa Portuguesa mnogo se više koriste tom vrstom asocijativne montaže i kolažiranja predmeta iz različitih izvora. Tako na jednoj, uz sliku mostića, balustrade i sjenice, vidimo litografski dodane slike s plakata koji najavljuju pjevačicu fada Amaliju Rodrigues. Kombinirana tehnika u kojoj su grafike izvedene dopušta takvo spajanje motiva, koji svi zajedno trebaju sugerirati dojam najzapadnije zemlje europskoga kontinenta. Mapa je nastala u suradnji s pjesnikom Tahirom Mujičićem, čijih je sedam pjesama iz zbirke Luna Lusitana u njoj, na hrvatskom i portugalskom jeziku, a prije Zagreba predstavljena je izložbom u Lisabonu, kao i na dvjema književnim večerima u portugalskim gradovima Sintri i Cascaisu.

Ilustracija knjige Luna Lusitana Tahira Mujičića

Uz tipičan Šercarov crtež u deskripciji mediteranskih gradova i nabijenog kamenja njihovih zdanja tu je i mnogo slobodnija ludičnost i mreža značenja koja korespondira jeziku Mujičićeve poezije. Naime, uz hrvatske riječi pjesnik utkiva u stihove niz portugalskih izraza, od lokalnih imena, do naziva vina i jela, koji svemu daju dojam egzotičnog putovanja i romantike katkad sladunjave kao porto, kako kaže u pjesmi o predvečerju u gradu Portu Usnimo. Šercar je shvatio romantično-ugođajnu i duhovitu motivaciju Mujičićevih pjesama, pa tako se njegova groteskna stvorenja mogu poistovjetiti s opisom starice u pjesmi Zašto nisam..., ciničnim, ali i emocijama nabijenim. Kompaktnost Šercarovih gradova, tako bliska mediteranskom načinu gradogradnje što predviđa zadržavanje ljudi na ulici uz duga druženja i razgovore, dobiva paralelu u Mujičićevoj pjesmi o ribiču koji dvama štapovima kroti valove štiteći svoje selo (Gospodar valova), a zanimljivo je i uspostaviti odnose čestih slikarevih bizarnih životinja sa stihovima: „s okrnjenog blijedomodrog / keramičkog tanjura buljila / je u mene glava bakalarska“ (Post). Duhovitost vidimo i u grafici na kojoj rogata, đavlolika, spodoba sjedi na bačvi dok joj se približavaju brodovi s otiscima etiketa za boce porta na jedrima. „Lokalna boja“ Portugala, uz pomorstvo, ovdje je dana u crvenom koloritu grafičkoga lista, koji asocira na boju toga slatkog vina.

Oceanska praznina

Osim romanse i igre tu je i karakteristična portugalska čežnja – saudad, osjećaj praznine i nemoći koji čovjeka hvata u dugoj interakciji s oceanom, vodenom pustinjom koja je jedini izlaz na more Portugalcima i koja je nadahnula njihove istraživačko-kolonijalne podvige, počevši od čuvenoga Vasca da Game, koji je opet inspirirao njihova pjesnika Luísa de Camőesa iz 16. stoljeăa za poznati renesansni ep Luzitanci. U politici i umjetnosti ocean je igrao važnu ulogu u portugalskoj popularnoj svijesti (pa im je i na grbu pomorski nebeski kompas), ali kako je ipak riječ o narodu s ruba Europe, njihova kolonijalna veličina atrofirala je s vremenom (što se osjeti već u pomalo tugaljivu tonu Luzitanaca) i njihov pogled na ocean često nosi konotaciju izgubljenosti, što tematizira najduža pjesma iz mape Starci su sjeli... Ona portugalski imperij prikazuje kao trošni kameni zid na kojem sjedi niz starih ljudi s bivšim zanimanjima (jedan je „u dubokom miru“, kaže pjesnik duhovito), koji „znaju kako je teško gledati / nešto iza čega nema ničega“.